Čovjek kao biće ritma

Čovjek kao biće ritma

Elvira Happ pravi je dokaz da je čovjek biće ritma — a predstava Skips projekcija je njezina pulsa i unutarnjih vibracija.

U predgovoru knjige Glazba i plesač Jasmina Zagrajski izdvaja osnovnu misao glazbenog teoretičara i začetnika ritmike Emila Jaquesa-Dalcrozea: »Ritam je onaj glazbeni element koji, osjećajući se prvi, izaziva spontanu reakciju 'fizičke prirode' tj. pokret. Život je ritam sam po sebi, jedna neprekinuta struja mnogostrukih jedinica koje tvore nedjeljivu cjelinu. I individualnost se može smatrati ritmom, jer kombinacija njezinih često međusobno suprotstavljenih sposobnosti tvori jedinstvenu cjelinu.«

Elvira Happ pravi je dokaz da je čovjek biće ritma — a predstava Skips projekcija je njezina pulsa i unutarnjih vibracija. Djetinje zaigrana ona se igra sa svime što je dokoturala ili postavila na scenu i što može proizvoditi zvuk — ozvučiti njezine impulse. To vedro osluškivanje zvukova i traženje vlastite rezonance u otkrivenim ritmovima jedinstven je i, kako ona kaže, njezin osobni skip. Elvira Happ izašla je iz prve generacije diplomiranih udaraljkaša u klasi Igora Lešnika (poznate nekad i po grupi Supercussion), a njezina rokerska prošlost je vezana uz Stidljivu ljubičicu. Suradnju sa suvremenim plesom počela je u projektu Jasne Čižmek Fruits of passion na glazbu Mladena Tarbuka (1994) a zatim smo je zatekli na sceni SKUC-a u Llinktovu prikazu plesne radionice Martina Sonderkampa (1998).

Neumorna u traženju vlastitih izraza i scenskom oblikovanju svojih ritmova Elvira Happ u projektu Skips (premijerno izvedenom 5. ožujka u SKUC-u) surađuje s dvjema vrsnim zagrebačkim plesačicama: Tamarom Curić i Larisom Lipovac — koje ovdje potpisuju i koreografiju, odnosno osmišljavaju svoju prostorno-vremensku reakciju na zadani zvuk i scenske elemente, koji su ujedno i instrumenti. Dakako da ovdje ima mnogo elemenata glazbeno-plesne improvizacije — no ono što je vrlo zanimljivo jest da je Elvira, prema profesionalnim plesačkim mjerilima prilično trapava — pa se vjerojatno zbog toga i dosta skrivala iza svojih instrumenata, na sceni isijavala ritam, on je dolazio iz središta njezina tijela, i sve što je napravila bilo je u spontanoj energiji i savršeno prirodno plesno. Logično je to jer je to njezina priča (i njezin skip!) Profesionalne plesačice, s druge strane, vrlo su korektno odigrale reakciju na zvuk, no njihova tijela, gestovi i pozicije više su bili likovni element, apstraktne linije i oblici (kostimi Manuele Vladić-Maštruko su potencirale taj dojam) koji su se smišljeno lijepo uklapale u ozvučenje zadanih prostora. Tek vrlo rijetko izborile su se za vlastitost ritma.

I, na kraju, uz punu potporu ovakvim projektima, poručila bih Elviri Happ da uz toliko mašte i ritma smije i sama stati na scenu.

Maja Đurinović