Čao i bontonska konfuzija

Čao i bontonska konfuzija

Do prije dvadesetak godina ciao je jezično i običajno pripadao talijanskom kulturnome krugu, dok je danas postao općeuporabni pozdrav.

U posljednjem se desetljeću u Istri i sjevernojadranskome prostoru razmahao talijanski pozdrav ciao / ciau, u hrvatskom izgovoru — čao / čau. Otud se već proširio i na veći dio hrvatskoga područja. Gotovo da je postalo demodirano i suvišno zaželjeti nekome dobar dan ili dobar večer, oprostiti se pozdravom doviđenja (time ujedno izraziti i želju za novim susretom), uputiti nekome zbogom, adio ili addio, bog, bok ili b(u)oh... Kratki, nonšalantni i iznimno prodorni čao gotovo da je učinio suvišnim sve tradicionalne / tradicionalističke pozdrave.

Ciao / čao ima svoju povijest, pa i svoju istarsku povijest, a sada, premda vrlo osebujnu, i svoju hrvatsku povijest. Jezični su stručnjaci lako objasnili njegovu nedvojbenu etimologiju: potječe od latinskoga servus, a kao prijateljski i prisni pozdrav tek se u 20. stoljeću proširio Italijom. Mletački s-ciao, milanski ciao i ciavo, pijemonteški ciao i s'ciao..., posljednjih su dvadesetak godina već prešli granice svoje uže i šire domovine. Ciao je kao pozdrav i pojam uvršten u popis talijanskih etnokulturnih i nacionalnih identiteta.

Proučavatelji arhivske građe o našim krajevima pod Venecijom od 15. do 18. stoljeća susrest će se na stranicama dokumenata s vrlo širokom lepezom tituliranja i oslovljavanja, no ne i s pozdravom ciao. Ciao je, međutim, obilato nazočan u literaturi, primjerice među goldonijevskim čičizbeima, predstavnicima visokih krugova Grada na lagunama i u ambijentu opisanom u Machiavellijevoj Mandragoli. Valja upozoriti da se tu nalazi u potpuno drukčijem značenju: cicisbeov ulagivački, kavalirski i zavodnički ciao zvuči kao naš nekadašnji sluga pokoran, eventualno kao ljubim ruke, milostiva (uz naklone i rukoljube, dakako!).

Prošlost već dugo odumire, a sada i nestaje pred našim očima. Riječ čičizbeo još je osamdesetih godina u Klaiću (misli se na naš klasični i još živi Rječnik stranih riječi) postojala kao strana uporabna riječ, dok je u novome, Anićevu i Goldsteinovu iz godine 1999, više nema. Čičizbeizam više ne postoji, ta se riječ više ne rabi, ali je zato preživjela i čvrsto se uklinila u našemu vremenu njegova omiljena poštapalica — riječ / pozdrav s'ciao vostro, današnji čao.

Zanimljivo je spomenuti da rječice ciao nema u opsežnome dvosveščanom Petrocchievu rječniku, predstavljenom čitateljstvu godine 1908. kao Novo Dizionario Universale della Lingua Italiana, koji donosi riječi koje se rabe i one koje se ne rabe (la lingua dell'uso e la lingua fuori d'uso... ). Njezino uspješno širenje s vrha društvene ljestvice prema donjim hijerarhijskim prečkama počinje kasnije. Za razliku od tradicionalnih, novi je pozdrav po svojemu značenju više sociološka i civilizacijaska negoli povijesna kategorija.

Nakon jednog od posljednjih susreta s Fulviom Tomizzom, Zvane Črnja u posebnom je eseju zabilježio svoje domišljanje pozdrava ciao kojim ga je ispratio književnik iz Materade. Črnju se taj intimni pozdrav dojmio kao osebujna istarska sinteza kojoj je slavenska strana dala glavni obol, pa je etimološko postanje pozdrava s-cia(v)o povezao sa suživotom mletačkoga žiteljstva i »Šćava« / »Slavena«. Iako ciao nije nikada bio »slavenski« / hrvatski pozdrav, on je, po Črnjinu tumačenju, talijanskom etnosu utisnuo naš pečat. To, dakako, nije točno, no na ovome se mjestu ne tumače etimologije već se o riječi ciao domišlja, priča i ćaska. Črnjina se duhovita iskrica ipak uklapa u kulturno-antropološku priču o pozdravu ciao — čao.

Živimo u vremenu velikih evolucija i preobrazba. Koliko li je schiavo vostro / sluga pokoran / servus... ostao daleko iza nas! Koliko smo se »mentalno« udaljili i od same pomisli da bi se iza lepršavoga ciao krile rasističke invektive upućene »Slavenima« onodobno nazivanim Šćavima! Iako pripada povijesti i etimološki vuče podrijetlo od kasnolatinskoga Sclavus — koji je u venetskom dijalektu postao s-ciavo i potom doživio sve poznate jezične (ali i ideološke!) preobrazbe — ciao je postao pozdrav oslobođen svih negativnih povijesnih i političkih potcjenjivačkih natruha.

Do prije dvadesetak godina ciao je jezično i običajno pripadao talijanskom kulturnome krugu, dok je danas postao općeuporabni pozdrav. S pravom se čude mnogi talijanski kulturni antropolozi što je Europa — nakon glazbenih pojmova, poput crescenda, pianissima i fortissima, nakon prehrambenih proizvoda, poput spaghetta i pizze... (u nas bi valjalo dodati i neizbježnu marendu

No, kako izgovarati novi pozdrav? Stari Klaić, a valjda po njemu i Anić i Goldstein, transkribiraju talijanski ciao u hrvatski ćao, što može smetati uhu kojemu je ta riječ bliska i koje ga u izvornom obliku čuje kao čao. No, dok se u Klaiću poistovjećuje s našim pozdravom zdravo, u rječniku dvojice autora iz 1999, dakle bližemu našemu dobu, za tu se riječ ističe da, »prema novim običajima većine europskih naroda«, predstavlja »ležeran pozdrav pri susretu i pri rastanku među bližim znancima, prijateljima i kolegama, osobito mlađima«.

Spomenuta Anićeva i Goldsteinova definicija više je sociokulturne negoli jezične prirode. Stječe se naime dojam kao da i nije uzeta iz naše stvarnosti već iz talijanskih rječnika u kojima se pozdrav ciao opisuje kao »prijateljski i vrlo prisan pozdrav« (saluto amichevole e assai confidenziale). Upada, međutim, u oči nesuglasje sa stvarnim stanjem u nas: čao ovdje sve više postaje zamjenom za dobar dan i ostale prigodne pozdrave, poprima, štoviše, sve šire razmjere, pa se nikako ne može reći da je ostao u domeni zatvorenoga kruga mlađih prijatelja, znanaca, kolega...

Danas je pozdrav čao doživio neobičnu preobrazbu: dok se u početku izgovarao uz duboki naklon kao znak poštovanja dostojanstva uglednika i priznavanja njegova mjesta na društvenoj ljestvici, dok je nekad slijedio hijerarhijsku podjelu, ali istodobno služio i laskavcima u njihovim dodvoravanjima moćnim i utjecajnim, danas je postao oblik nehajna, ravnodušna, opuštena, gotovo nemarna komuniciranja, ali katkad i gubljenja kriterija u ophođenju. Groteskno se i nedostojanstveno doima sijedi profesor koji svojoj studentici kaže čao, kao što ni ova ne pokazuje razinu kućnog odgoja kada, primjerice, s čao, profesore, pruža na potpis svoj indeks! Ipak se i to događa!

Upravo je razbijanje ograničenoga komunikacijskoga kruga i rušenje dobnih, društvenih i hijerarhijskih barijera — nazočno u prodoru pozdrava čao — u nas postalo sociološko i kulturno-antropološko pitanje. Ali i pitanje bontona i dobra odgoja! Ležerni pozdrav čao jedan je od sindroma društvenih »tranzicija« i »transformacija« koje relativno naglo prodiru u naš »mentalni prostor« i tako onemogućuju pravodobno »kodificiranje« bontonskih pravila novoga pozdrava. Nije jednostavno prihvatiti pozdrav očišćen od bilo kakvih popratnih natruha, pozdrav koji riječju ne izriče želje na koje smo navikli (dobar dan / večer, dobro jutro, doviđenja), ne prenosi nadu u dobro zdravlje (zdravo, zdravi bili), ne preporučuje nas Božjoj milosti (Bog / B(u)oh, bok)... Dakako i uz čao moguće je intonacijom i gestikulacijom nekoga podcijeniti, moguće je distancirati se od njega, ali i izraziti intimnu privrženost / naklonost.

Talijanski novinar Stefano Bartezzaghi autor je duhovita eseja o pozdravu ciao, pa u jednoj od svojih doskočica izrijekom veli da mu je budućnost osigurana već i zbog toga što je ime Ciao nosila maskota na nogometnome prvenstvu svijeta godine 1990, što se tako nazivao časopis za mlade i malocilindrični motocikl, posebice što je ime Ciao odnedavno dobio posebno pripremljeni i izvanredno ukusni fast-food. Prodornost pozdrava ciao Bartezzaghi vidi i u činjenici, i u tome mu još jednom valja dati za pravo, što (za razliku od arrivederci ili našega doviđenja!) smanjuje broj telefonskih impulsa i donosi uštedu kućnome budžetu.

Nakon što je odigrao povijesnu ulogu na talijanskome tlu i, kako veli Aldo Gabrielli, autor kurioznih etimologija, »ujedinio Sicilijanca i Pijemonteza«, ciao je počeo prelaziti talijanske kulturne granice. Valja se, dakle, priviknuti na novi pozdrav koliko god nam se u nekim situacijama doima nategnuto i neprirodno, ali i komično kada je izrečen krivoj osobi, na krivome mjestu i u krivome trenutku.

Možda nam u govornome jeziku nedostaje kratki, ležerni, nonšalantni pozdrav poput engleskog / američkog hi, njemačkoga tschüs ili poljskoga czeszcz..., pa smo posegnuli za lepršavim ciao iz susjedna dvorišta iz kojega već stoljećima preuzimamo osebujne riječi.

Nema druge doli pozdravu čao nazdraviti dobar dan, ali s nastojanjem i nadom da njegov ulazak u hrvatsko javno komuniciranje dobrim starim i još vitalnim i funkcionalnim pozdravima neće reći — zbogom!

Miroslav Bertoša