Bijelo odijelo, široki osmijeh

Bijelo odijelo, široki osmijeh

Ervin Dubrović, Dobro jutro, gospodine Kalina, Opatija 2000.

Zbog književnosti bliska biografskog opisa Kalinina života ova knjiga se može uvrstiti u tekstove za koje vrijedi žanrovska odrednica literary faction, odnosno koju njezin autor ne bez argumenata smatra romansiranom biografijom, ne bježi od priznanja da je nastala zahvaljujući druženju sa zanimljivim Opatijcem. Ivo Kalina bio je slikar čija su likovna ostvarenja već za njegova života priznata kao važan prinos ukupnom korpusu hrvatske umjetnosti, ali i osoba kojoj se nije moglo odreći hedonističko poimanje života (lijepe žene, opatijske vile, putovanja, ekskluzivni hoteli, more), također nepredvidljivost (raspadi brakova, neobvezan odnos prema novcu, piće). Kalina je bio vrlo duhovit čovjek, čovjek koji se znao nasmijati, čijemu je zaraznom smijehu bilo teško odoljeti, čak do te mjere da je postao njegovim zaštitnim znakom. »Visok, markantan, obučen u bijelo laneno odijelo, koje je uvijek rado nosio«, kako ga opisuje Dubrović, bio je zapravo okolini neodoljiva kombinacija dendizma i boemštine, što ga je učinilo izvanredno zahvalnom temom onoga što se naziva usmenom književnošću, a — kako se sada pokazuje — i zahvalnom temom biografske knjige.

Unatoč tome što Dubrović već u polazištu mudro izbjegava bilo kakvu pretencioznost, i unatoč priznavanju magnetne snage svoga glavnoga lika, Dubrović ne pristaje na podlijeganje snazi Kalinina šarma. On protagonista kojeg je doveo na stranice knjige drži pod spisateljskom kontrolom, uspostavljajući kao pisac dijalog s građom uključenom u štivo. Naklonost slikaru tako ga nije spriječila da barem donekle u priču ne uroni kao povjesničar umjetnosti, što Dubrović po vokaciji i jest. Vlastitu kunsthistoričarsku erudiciju Dubrović ne prenaglašava, razložno nemajući namjeru njome paradirati u biografskom izdanju (stručno impostirane tekstove o Kalini pisao je na drugim mjestima), ali ipak ne skriva da je knjiga pisana iz perspektive autora koji je prethodno stekao temeljit uvid u slikarev rad. Štoviše, kojemu je stručna uronjenost u Kalinino slikarstvo već dulje važnim dijelom vlastite intelektualne popudbine.

Tekst kao psihoportret

Dubrovićevo štivo prati Kalinin životni put od najmlađih do posljednjih dana, donoseći pregršt anegdotalnih situacija u kojima se prepoznavala Kalinina osobnost te garnirajući priču duhovitim kratkim proznim fragmentima kojima je autor sam slikar i koji su strukturom bliski vicu. Takav prosede blizak je, pomalo analogan slikarevu psihičkom svijetu, što za posljedicu ima prerastanje teksta u njegov psihoportret, pogotovo dodamo li tome činjenicu da se Dubrovićevo štivo ne iscrpljuje u humornim učincima. Dubrović pojedina razdoblja Kalinina života dovodi u tijesnu vezu s određenim mijenama njegova likovnog rada, koristeći biografsku metodu za pronicanje u barem dio Kalinina slikarstva. U takvim dijelovima knjige valja prepoznati i jednu od njezinih kvaliteta: nema strogih prijelaza između izravnije životopisnih i likovnokritičkih dijelova teksta, ne osjećaju se tzv. tvorbeni šavovi, pa tekst klizi iz jednog u drugo posve spontano i neopazice, čime se u konačnici dobiva glatko, lako čitljivo štivo.

Znate li gdje je kuća Kallina?

Uz upoznavanje sa svijetom privatnosti Ive Kaline, što je prva razina Dubrovićeva štiva, te uz povezivanje biografskih epizoda s poetičkim odrednicama njegova slikarskog rada, što je druga razina knjige, Dubrovićev tekst tematski funkcionira na još jednoj, trećoj razini. Naime, Kalina nije bio samo čovjek intrigantan zbog karakternih obilježja ili svoga likovnog rada nego i kao rijedak izdanak nestaloga svijeta uglednika iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Korijeni su mu srednjoeuropski: baka mu je bila Bečanka, a djed podrijetlom Čeh, cijenjen i bogat zagrebački tvorničar, o čijem društvenom statusu u Zagrebu i danas svjedoči kuća Kallina, jedno od najljepših secesijskih zdanja u Hrvatskoj. Slikarev otac pokazao se uspješnim opatijskim hotelijerom, kojemu su dugo nakon propasti Monarhije na ugodni Kvarner pristizali imućni prijatelji s cijeloga područja nekadašnje države. Zato je govor o slikarevim dječačkim i mladenačkim danima dijelom ujedno rekonstrukcija atmosfere nestajanja posljednijh izdanaka Monarhijina visokog društva.

Otuda do romansiranja priče u pejorativnom značenju tog izraza, do zašećerenog nostalgičara, bio je tek korak. Ali, iako vodi računa o čitatelju, ili baš zbog toga, Dubrović vješto izmiče takvim klopkama. Njegova proza nastaje držeći se saznanja stečenih u osobnom kontaktu s umjetnikom ili oslanjajući se o doista pouzdane, povjerljive izvore. Dubrović ne bježi od impresija i ležernih ugođaja, no, premda je priča u to nejednom vukla, kao što nigdje ne upada u portretiranje na način karikaturalnog, tako nigdje nema ni biografskog žutila. Dodamo li tomu i vješto doziranje likovnokritičkih pasaža, zaključujemo kako je raznolike razine knjige svagda držao pod nadzorom, uvijek imajući na umu što je njezina okosnica.

Velid Đekić