Beton pod suncem

Beton pod suncem

Gliptoteka HAZU, Zagreb, ožujak 2001.

U prostoru Gliptoteke HAZU u Medvedgradskoj ulici postavljena je početkom ožujka izložba skulptura akademskoga kipara Tomislava Vončine (1965). Novi ciklus skulptura strogo definiranih geometrijskih tijela manjeg i malog formata, izrađenih u betonu i gipsu te zatim djelomično akcentiranih plavom ili zlatnom bojom, autor je ostavio bez naslova koji bi mogao usmjeravati i nametati eventualna značenjska polja izloženih skulptura. Naime, iako se sadašnjim radovima — koji su nastajali postupno unutar nekoliko godina — umjetnik po ideji i razradi problema nadovezuje na svoje ranije skulpture poznate pod naslovima ciklusa Arhatonika i Atlantida, dokidanje naslova djela nije stvorilo zbrku i šum u perceptivnom kanalu, nego se samo potvrdilo da skulpture Tomislava Vončine, iako apstraktne po formi, bude lanac asocijacija koji je autor prethodno ugradio u njih: u njihov je oblik utkan osobni svijet, čiju metaforiku možemo prepoznavati na univerzalnoj razini.

Ispitivanje kanona

Pretežno u formi kvadra ili pravokutnika koji su rastvoreni u sredini ili stoje na suženoj ili statički labilnoj bazi, prkoseći tradicionalnim zakonima pristojne skulpture, te se forme nižu kroz dvije dvorane Gliptoteke prema principu logičnoga rasta i izmjenjivanja sličnih (ali nikada identičnih) oblika, nastavljajući, produžujući ili anticipirajući problemski jedna drugu u prostoru, bez imalo shematskoga ponavljanja ili neinventivnih varijacija teme, što bi u promatrača moglo izazvati dojam zasićenosti. Na ovoj se izložbi ne može dogoditi da vidjevši jednu skulpturu vidite i u potpunosti shvatite ideju vodilju Tomislava Vončine. Oblici ne djeluju kao da su na brzinu bili rađeni upravo za ovu izložbu kako bi se uspio popuniti predviđeni prostor: svaka je skulptura za sebe zaseban problem, iako na prvi pogled djeluju slično!

Riječ je o svojevrsnoj umjetnikovoj subjektivnoj abecedi ili gramatici oblika koji su mu najsvojstveniji i najviše ga problemski zaokupljaju. Moćne monolitne forme reducirane narativnosti mogu u prvi mah, s obzirom na današnje trendove, djelovati tradicionalno, retro i pasatistički, s dalekim odjecima konstruktivističke skulpture (Rodchenko) i minimal-arta, ali to je po našem mišljenju potpuno pogrešan kut sagledavanja tih radova. Njih u cijelosti pokriva pojam primarnosti, arhaičnosti, vraćanja praoblicima, koji u svojoj jednostavnosti i punoći ne mogu nikada postati zastarjeli. S druge strane, Vončina ispituje neke klasične kanone, gotovo skulptorske tabue i dokida njihov besmisao, primjerice još prisutnu tezu da se beton i gips (koji ovdje figuriraju poput kamena) ne bi trebali naknadno bojiti, uporabu betona kao kiparskoga materijala u niskom stilu (smanjena reprezentativnost hladne sive površine) te inverziju statičkih zakona formi (teži dijelovi su gore, lakši dolje). Osim što plavu i zlatnu boju prepoznajemo kao dodatne plohe koje oživljavaju zadanu formu bez imalo lošeg dekorativnog elementa, suodnos svjetla i sjene na tim skulpturama igra možda najvažniju ulogu: monolitnost i zatvorenost formi biva razbijena i omekšana precizno namještenom rasvjetom. Skulpture bacaju po sebi, unutar sebe i oko sebe po postamentima i podu sjene, koje imaju funkciju njihova širenja u prostoru (sjene kao nove virtualne površine). Upravo sjene pojačavaju dojam o mogućnosti doživljavanja skulpture izvan njenih formalno zadanih granica određenih kalupom. Masa i prostor ravnopravni su ekvivalenti, iako masa može djelovati naglašenije, a odnos prema prostoru biva krajnje dvoznačan: ako ih promatramo iz daljine, te forme djeluju zatvoreno, suzdržano i hladno, ali izbliza najednom započinje proces otvaranja i lomljenja planova kako hodamo prema njima; širenja i hvatanja svjetlosti zlatnim dijelovima ploha.

Skulptura intime

To je skulptura namijenjena privatnim, intimnijim prostorima usprkos svojoj prividnoj suzdržanosti i hladnoći, ne samo zbog svojih ljudskih dimenzija, nego i zbog asocijacija koje budi. Poput oblika koji su došli iz pradavne prošlosti u naše vrijeme, noseći i čuvajući u svojoj unutrašnjosti poruku neke propale civilizacije na izgubljenom tajnom pismu (Atlantida). Ili kao objekti za sklapanje/rasklapanje, arhaični mehanizmi koje pritiskom na nepoznato mjesto (udubinu) možemo rasklopiti i presložiti, poput praverzije Clive Barkerove kocke iz Hellraisera i dozvati nezgodna bića iz paralelnih svjetova. Ili, da ostanemo bliže realnosti, neke Vončinine forme najbliže su drevnim arhitektonskim modelima kuća u malim dimenzijama, prvobitnim nastambama ili protoformama glinenih modela babilonskih zgrada, a da to nije slučajna pomisao, vidljivo je prema prezentaciji u katalogu, gdje su forme jasno prikazane skicama, crtežima te pojednostavnjenim tlocrtom, nacrtom i presjekom.

Skulpture iznimno darovita kipara mlađe generacije, koji samozatajno i predano već dulje vrijeme oblikuje svoj prepoznatljiv, sada u potpunosti dorađen kiparski svijet, veliko su otkriće i osvježenje na našoj likovnoj sceni. Jer, svaki dobar umjetnik kroz postojan rad u sjeni kad-tad neupitno dočeka trenutak izlaska na Sunce. Za Tomislava Vončinu taj je trenutak sada stigao, a gotovo smo sigurni da će se preobraziti u kiparska desetljeća trajanja.

Iva Körbler