Andrija Maurović ili sva čuda devete umjetnosti

U povodu stogodišnjice rođenja (1901) i dvadesete godišnjice smrti (1981)

Sreo sam ga u svojim studentskim danima u svakodnevnoj šetnji od njegova stana do Šestina, kako bez čarapa i s cipelama koje su sa svakim korakom malo zijevale i glasno se oglašavale (kao i isusovke svetih ljudi o kojima govori Aretino) hita na svoja svakodnevna odredišta. On slavan tvorac stripa, ja student. Pozvao me u svoj stan, skinuo odjeću i potom ušao u kadu i prostor s otvorenim cijevima i s bojlerom koji se mogao mirne savjesti, već dulje vrijeme, smatrati klinički mrtvim. Potom se vješao za ručke obješene o okvir vrata, njihao se tijelom natopljenim naftom, potom skakutao i nabijao neku krpu bez zraka koju je smatrao loptom na zadovoljstvo i glasno odobravanje djece u dvorištu i podrugljivih lica njihovih baka i majki. Potom bi potplatima rolao po brojanici koja se u moje najranije školsko doba koristila kod složenijih matematičkih operacija (»do deset«). Pospješujući tako cirkulaciju nagazio bi potom valjak za tijesto zaključujući recept zdrava života i korisnih tjelovježbi.

Izgorjeli lonac koji je trajao

Ah, da! Ishrana. Podgrijavao bi već neizbrojivo puta podgrijavani grah u istom loncu — u teči koja je zbog čestih podgrijavanja na dnu dobila debelu zaštitnu koru. Nudio me nesebično. Iako sam kao student živio od zraka i ljubavi, sam pogled na trpezu, proizvod jednog iznutra i izvana izgorjela lonca, značio je gubljenje svakoga apetita. To je bio njegov vegetarijanizam. Principi zdrava života i zdrave ishrane. A ako je točno da se držao riječi nekog njemačkoga filozofa »što jedeš — takav si«, onda je on bio takav. Izgorjeli lonac koji je trajao. Uz to, lijegao je s kokošima, budio se u zoru s pijetlovima. Proučavao nekoć Maoa, a potkraj života divio se Reaganu, prezirući komunizam i svoje mladenačko ljevičarenje, skačući iz jedne krajnosti u drugu. Za njega sredine, jednostavno, nije bilo

Slušao je Glas Amerike, a davno prije Moskvu i Peking. Dugo ustaša, potom partizan (ovi drugi znakovito su mu i zloslutno pripomenuli da je k njima prispio u zadnji čas...). Mijenjao je uvjerenja i u njih unosio svu silinu i gorljivost. Volio je šokirati, ili sablažnjivati čak i poniznoga fra Testena detaljnijim pričama o svojem uvjerenom nudističkom svjetonazoru, dok je ovaj, s posnim tušem na papiru, molio svoju slikarsku krunicu istodobno čuvajući muzejsko blago i samostanske dragocjenosti. Usuđujem se reći da je tu cvalo blago prijateljstvo ili barem simpatija. Maurović, dakako, nije mnogo držao do onoga što je fratar radio, dok je ovaj drugi naučio sve uvažavati i u Mauroviću gledao pobunjena anđela ili makar neprilagođena čovjeka.

Čovjek koji je bitno smanjio razdaljinu između elitne i popularne kulture rodio se u malom mjestu Muo u Boki kotorskoj 29. ožujka 1901. Na crtežu koji je risao po sjećanju, jer nikakve stare fotografije nije imao, između majke (»na plemeniti način primitivne«, Maurović) i vrlo stroga oca (mornaričkoga narednika) ugnijezdio se dječak — Maurović, za kojega je poslije Maurović starac rekao: »Je li da se vidi da sam malo čvrknut?!«

Upisujući Akademiju 1922, kao »provincijski naivan i beskompromisan« (M. Hanzlovsky) počeo joj je vrlo rano prkositi. Akademija mu je postala odveć tijesna. Norme su nalagale suzdržanost u svakom poslu izvan njezina praga. A on, crtajući u raznim novinama, brošurama, postaje ilustrator »Oka«, »Novosti«, »Svijeta«, »Kulisa«... svega i svačega. Tiskare se jagme za njegovim radovima. Od siromaštva dospijeva do bogatuna. Ali što je zaradio to je potrošio. Samo u vrijeme svojih zlatnih godina (1936-38) od zarađenoga mogao je svaki mjesec kupiti kuću! On je to radije podijelio s prijateljima, a posebice prijateljicama noći. Na dan bi radio dvije table, popušio dvije kutije cigareta, popilo bi se dvije litre vina, dvije litre rakije, dok su čitači stajali u repu očekujući nove nastavke dramatičnih i zapletenih radnji njegovih junaka.

Više od dvjesto stripova

Neumjeren u trošenju novca i vlastita života, doživio je psihički i fizički brodolom. Fizički uništen, liječen od alkohola i nikotina, bio je ubrzo i napušten. Okrenuo se proučavanju mudrih štiva, vegetarijanizmu, prirodnom životu, proglašavajući sve užitke smrtnom bolešću i sve ugode vražjim darovima koji truju duh i tijelo. Ostao je pomalo bez volje ili želje da čuje koju riječ o svojoj besmrtnosti, živcirale su ga fraze o trajanju njegova djela i životu poslije smrti. Istodobno željan ljudskih kontakata i riječi, birao je često i krive sugovornike, vjerovao svim riječima i svim obećanjima. Čak bi znao i odriješiti kesu za čovjeka koji se u njegovo ime, navodno, pobio ili koji je, pretjerano (ga) zagovarajući među samim urotnicima, neprijateljima, zaradio otpust s posla, te mu je plaćao operacije, liječenja psihičkih i fizičkih boli. Ili prodaja njegovih djela na rate, od koje bi prvu vidio, a potom više ni točne adrese, ni kupca, ni novca. Ali i nadalje je grlio ljude koje bi tek upoznao kao da su rasli s njim, a potom ih iznevjeren slao u neku stvar osamljeniji neko ikada.

Od prvog stripa Vjerenica mača iz 1935. do kraja života uspio je ostvariti više od dvjesto stripova. Posljednji smo započeli 1976. u »SL« (Povratak Staroga mačka), ali ne treba ni pripominjati da povratak nije bio moguć. Tek nekoliko sačuvanih tabli svjedoči o njegovoj želji da pomogne mladom scenaristu te da uz svoje velikodušno dopiše i njegovo ime.

O stripu, a posebice njegovu prinosu devetoj umjetnosti, toliko je toga ispisano (primjerice V. Horvat Pintarić, Z. Posavac, D. Glavan, V. Krulčić i drugi) da nema neke osobite koristi na ovome mjestu ponavljati sve ocjene o vrlinama i odlikama njegovih stripova. Na određeni način poštivat ću i Maurovićevu želju da se o tome ne govori ako se baš ne mora. Jer govorio mi je neizbrojivo puta. »Nećemo o stripu. Pa čuješ, već mi je pun k... toga stripa! To je bilo sredstvo da preživim.«

A koliko je zadužio devetu umjetnost mogu posvjedočiti imena koja ga i dan-danas zovu učiteljem. Preteča našega stripa, svjedok svih posljedica masmedijalne kulture, označio je najveće vrhunce, ali i samosvijest nacionalne crtačke škole. Njegovi su radovi ušli u sve svjetske publikacije i preglede. U Ljubljani je sedamdesetih utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja nosi njegovo ime (Andrija). Njegovo se ime našlo i u Svjetskoj enciklopediji stripa (World encyclopedia of comics, izd. Chelsea House Publishers, New York, str. 485).

Da, pisalo se, s najvećim pravom, uglavnom o njegovu stripu. O njegovu životu govorilo se onako (kako sam nevoljko počeo ovo štivo) kakvo se piše o dvorskim ludama. U stripu — genij; u slikarstvu — mizerija. Točnije više ili manje, te su se ocjene za njegova života mogle i obzirnije i mirnije izgovoriti kako ih barem sam ne bi čuo. Jer ovdje su stvari nemilosrdne. Stoga je i posljednja pomazanja za vječna lovišta slikarskog zaborava već za života jasno primao. Nije bilo obzirnih. Jer slabosti njegova slikarstva nije doista bilo teško izbrojiti. Prije svega riječ je o sirovosti boje koja redovito kvari crtež. I ako mu doista naziv slikara nije odveć pristajao, pripadalo mu je pravo vjerovati u velike geste koje mijenjaju svijet ili ga prekoravaju.

I doista, to se slikarstvo moglo braniti samo s moralom. Temom. Pali anđeli, Sotone, Beliali, Prometeji, Sizifi, jahači Apokalipse, rojevi demona... Slikarstvo je za njega, kao i za Stendhala, konstruiran moral! Pouka. Poruka!

Pisac pjesama, srednjovjekovnih poduka i tužbalica, ali i bakantskih oda, glasnogovornik Luciferove baklje, demona nemira, pobunjenih anđela i gnostika, sladostrasnih grčeva žena nabreklih grudiju. Uz to, de Sade, knjige o parapsihologiji, knjige proroka, ali i pornografski filmovi (za studij anatomije i pokreta — kako sam kaže) i naposljetku sve posljedice prometejske krađe — toga, kako kaže Maurović, lupeža od kojega su krenule sve nevolje čovječanstva u kojemu je čovjek čovjeku samo — računica.

Djevojke rumenih obraza

Ali što sve u svojemu životu nije radio! Njegove marine s preplanulim veslačima, karikature, ilustracije s jednostavnošću, a ponekad i s melodijskim odlikama crteža, plakati, reklame s crvenim i punim usnama djevojaka rumenih obraza koje prinose čaše nekoga (Badelova) pića, pastirske planinske i ravničarske idile, zgode i nezgode glavnih junaka knjiga, kalendari, plakati za seljačko-radničke zadruge... Neko je vrijeme, nastupajući u Shakespeareovu Snu ljetnje noći, bio i glumac u Sarajevu, ali se (predvidljivo) posvadio s nekom ruskom redateljicom te napustio družinu. Glumio je i u češkom filmu koji se snimao u okolici Dubrovnika...

U stripovima, ma koliko imao vrsne scenariste ili uzore (Franjo M. Fuis, Krešimir Kovačić i drugi) ili ih radeći po literarnim uzorima provlači se njegova samovolja i njegovo uporno iscrtavanje crno-bijele slike svijeta Dobra i Zla. Nekim je likovima podario vlastite karakterne i fizionomijske crte (Stari Mačak — Andrija Maurović), razdijelio svijet na Svjetlo i Tminu, a svoje junake ostavio na čistini između Kulture i Prirode, izvornog i neškodljivoga divljašta na jednoj te pitomosti naravi na drugoj strani. I jedan njegov lik, Dan iz Sedme žrtve, zanimljiv je primjer toga temeljnog sukoba — lik kojemu Maurović daje za pravo da ubije sedmoricu ljudi zbog jedne kobile ili životinje koje su »mnogo bolje nego ljudi«. Sve ambivalencije i svoje naravi, mjeru Divljine i Kulture, Prirodnoga i Protuprirodnoga, nose i glavni likovi njegovih stripova (koje je, primjerice, D. Glavan pronašao u njegovu Radoslavu). Ali to je uglavnom svijet u kojemu žene u Maurovićevoj moralnoj hijerarhiji ne zauzimaju baš neka naročita mjesta, jer po njemu (poput Tarzanove družice), težeći Civilizaciji lakomisleno manipuliraju i »veslaju žedne preko vode«.

Ali da sudeći o čovjeku koji je volio krajnosti ne ispadnemo amaterski psiholozi, recimo da je doista u svojem stripu znao naglasiti i sugerirati najveće dramatske naboje, iskazati onu gustoću atmosfere po kojem Divlji zapad djeluje nekako poznato i domaće. Kao da je riječ o pozornici karlovačke ili jastrebarske ravničarske sumaglice ili o vodenim parama Lonjskoga polja. Smjelo kadrirano, filmski glatko, znalačkom podjelom na krupne, srednje ili daleke planove (ili istoga motiva s raznih strana) znao je iskazati raspoloženja, a filmskom dramaturgijom i osjećajem za montažne konfiguracije svojih stripovnih naracija pojednostavnjenih dramskih zapletaja znao je ostvariti tečnost koju poznaje samo filmska traka. Uz to, znao je nepogrešivo naglasiti psihološki temelj svakoga dramskog sukoba znajući zaustaviti prizor, dati mu emocionalnu ili kontemplativnu mirnoću odvajajući se od afektivnih, nikada smirenih slika drugih autora koje govore o podvizima glavnih junaka i njihovih rješenja te najzamršenijih situacija. Maurović je prezirao taj ležerni senzacionalistički kretenizam nemogućih i sretnih ishoda.

Koliko je volio izvorno promišljati scene, vidi se i po tome što je dvojici glavnih aktera u svojim vestern stripovima, konju Satanu i jahaču, pridružio i psa ili, bolje rečeno, poludivljeg vuka (Bart), sadržajno zasićujući i psihološki usložavajući scenu. Bilo kako bilo, visoke morfološke i rukopisne vrijednosti stripa, a posebice crno-bijelo crtanje karaktera njegovih junaka vizualno je i etički odgojilo generacije koji su se u školskoj klupi, »duhovno borili između stripa Stari Mačak i Lava Tolstoja« (Z. Zec).

Neoprezno sam jednom pred njim naglasio pitanje njegove monografije. On je mislio da je to posao od dva dana. Treći je dan već sve pripisao zavjereništvu i zavisti drugih. Četvrti je dan, u skladu sa svojim crno-bijelim slikama, sve slao na jedno mjesto. Volio je provocirati točku na kojoj mu je istodobno do nečega ponajviše i ponajmanje stalo. I trebalo je sve biti odmah. Rezignirao je i nad izložbom svojih slika. »Život je pizdarija. I moje sliku su zapravo pizdarija.«

U svojem gledanju na svijet punih zavjereničkih očiju pisao je otvorena pisma dnevnim novinama sjećajući se davnog istjerivanja iz strukovnog udruženja zbog neplaćene članarine (!?), ali svako je pismo i sve teške stvari u njemu završavalo sa Amen. Jer sve bi naposljetku prepustio i zalijepio na savjest drugih. Želio je (p)ostati čistim. Rekao je što je morao. Ostalo nije bila njegova briga.

Duhovitost je bila dio njegove naravi. Jednom je, nakon obavljena intervjua, kolegi viknuo s prozora: »Donesi intervju na cenzuru. U ime slobode!« A u jednom pismu punom otrova zaprijetio je Tenžeri i meni da nas više neće primiti jer smo ga iznevjerili i nismo došli (Tenžeru je posebice volio jer je jednom napisao da bi mu polovica akademika trebala ustupiti mjesto). Na kraju u podnožju pisma pisalo bi (predvidljivo) da se samo šalio i da i nadalje možemo računati na njegovu ljubav i simpatije uvjeravajući da su one neizmjerne i duboke. Amen.

Pisma i mudre izreke

Pisao mi je brojna pisma, koja su sva redom bila dramatična. Napisao je jednom, između ostalog i ovo. »Ivo, bliži se kraj cijelom svijetu. Kataklizma je na pomolu. Svakim danom je bliže. Ona juri. Čuje se topot... Kakav strip!? Kakva slava?! Kakva para! Sve do k...! Čekam dan kada će me interkontinentalna lupiti u čelo i proći kroz ovaj mozak kada će nastati vječni mrak koji će me odvesti u nirvanu... I ne daj Bože da se više inkarniram. Dosta je bilo. Pusti da me nema. Da lebdim u ništa. Dragi Ivo, ovo nije buncanje nego opipljiva istina. 80 godina ove zgrade koja se zove MAUROVIĆje dotrajala. Ona nestaje... Dosta je, Ivo...

Tvoj Andrija. Dođi.«

O svemu je, dakako, imao svoje mišljenje.

Primjerice,

O suvremenom hrvatskom slikarstvu; »Medović je posljednji slikar. Od tada lumperaši, lufteri, žmukljeri, soboslikari, dekorateri, dizajneri...«

O ženama; »Nema više žena. Amen. Jer priroda je velika varka. Naguloza čovjeka na seks koji je momentalno ugodan ali sa strašnim posljedicama. Slučaj, libela — veliki močvarni kukac živi 24 sata, oplodi se i ugiba. Znanstvenici mu nisu dozvolili da se oplodi pa je živio 48 sati. Dakle — duplo! Prirodi je svejedno da li on umre ili stvori drugoga...« Tumačio je da svako svršavanje skraćuje život za šest mjeseci. Ne hvaleći se ništa posebno, s lakoćom sam izračunao da živimo samo darovano vrijeme.

O kritici; »Tu pod milim bogom ništa ne razumiješ. Jedva shvatiš o kome je riječ, a pogotovo ništa ne možeš doznati o čemu je riječ. Pa čitam te novine i ono što pišu o meni i mojemu stripu; nekakvi rakursi, gore dole, kurci-palci, lijevo i desno, habitus multiplus...!? Pa zbilja poblesaviš. Ta, ne znaš što radiš. I da si malo labilnija ličnost, pakirao bi se put ludnice. E kritika, kritika...«

O tehničkim dostignućima i napretku; »Bio ti je u Dubrovniku još dok sam bio dijete, neki mortiđija sa cilindrom i svim atributima hohštaplera, koji je nas djecu znao okupljati i 'mudro' besjediti. Tako nam jednom ispriča i ovo: Ja sam bio u Americi i tamo sam vidio stroj u koji se baci živi magarac i izlazi salama. Uto se javi neki dječak i kaže: A ja sam vidio stroj u koji se stavlja salama pa izlaze magarci kao što si ti.«

O osvetoljubivosti ili makar ne ostati dužnim; »Sretnem jednom, može biti oko 35-e, jednog cijenjenoga slikara i kasnije profesora na Akademiji. Pa će mi on: Pa ti, Mauroviću, više objavljuješ od mene, a nisi ni bio u Parizu. Kao, ja nisam vidio tu Meku pa šuti, budalo. Odgovorio sam mu: Kašun pošo, kašun došo! Ili zagorski, kištra pošla, kištra došla.«

I tako kao Prvi i Posljednji čovjek Maurović je model Prirodnog Čovjeka, koji je svojom građom, kao i postupcima, (p)ostao građa za duhovnoga čovjeka.

Grešni je čovjek na svoj način bio sveti čovjek. Dijete Prirode kojemu je dobro bilo prirodno, a zlo — neprirodno.

Ive Šimat Banov