Zoon histrion

Danas, kada kazalište više nije kultna svečanost naroda, kada se teatar povukao u kulturna geta, i životinja se povukla u psihizam glumca, u njegov glumački zoo

Na Dubrovačkim ljetnim igrama, u teatru na otvorenom, glumac mora imati konjske živce, strpljivost tovara i mravlju upornost da bi se othrvao svim mogućim šumovima, zvukovima i svakojakim smetnjama koji ga prate tijekom noćnih pokusa: lavežu kučaka, mjaukanju mačaka, glasanju čiopa i režanju ljudskih glasova. U večernjim satima, dok na Peskariji probamo Dunda Maroja, vremešnije gospođe željne vjernosti redovito prošetavaju prema Porporeli svoje vjerne dlakave četveronožne miljenike i miljenice. Za njima se klati poneka Lola lutalica.

A ima i poetskih pasa u pratnji snobiranih gospođa koje svojega Dantea ili Lorda (Byrona) vode na lajni kao Pegaza na uzici. Koliko li je kučaka i čiopa ušlo u moj monolog Dugog Nosa u vrijeme noćnih pokusa! Kada bih povisio ton proklinjući sve te ljude nahvao koji se useliše u ovi naš svijet, dogodilo bi se da kao na dirigentov znak kučci zalaju zborno uz pratnju čiopa te mi se učinilo da mi se životinjski svijet pridružuje u proklinjanju tih ljudi nahvao što priđoše u ove naše strane.

Ipak, na prvoj pretpremijernoj predstavi pred prepunim gledalištem doživio sam glumačku zadovoljštinu za sve zvučne udare i muke koje sam pretrpio. Tek što sam započeo govoriti monolog Dugog Nosa, pozdravljajući »ovi puk, stare, mlade, velike i male... koji rat iz daleka gledaju, rat, pogubu ljudske naravi«, iznenada je odnekud uz nesnosnu grmljavinu motora doletio neki avion, nalik na aluminijsku pticu koja nikada ne sklapa krila.

Zašutio sam i bijesno upiljio pogled u tu decibelnu pticu od aviona, zatim sam pogledao publiku komentirajući svoju čarobnjačku nemoć pred tom tvorničkom ptičurinom sliježući ramenima (uz smijeh publike). Ne predajući se, iznenada sam sugestivnom gestom zapovjedio zrakoplovu da što prije nestane sa svojim grakćućim decibelima sa zvjezdanoga krovišta predstave — i, bogami, avion je, pod sugestijom moje čarobnjačke geste, isti tren odletio prema Čilipima — uz gromoglasan smijeh i aplauz publike.

Ta mimičko-gestualna improvizacija mogla se dogoditi samo na predstavi pod otvorenim nebom. Glumac je u stalnoj borbi sa životinjama u sebi, i sa stvarnim životinjama, a one su mu i najveća konkurencija na pozornici. Jer kada se na sceni pojavi pas, mačka, konj, tovar, golub, publika svu pozornost poklanja toj pojavi, koja zasjenjuje glumca, autora i njegovu dramu. Čehov je u pismu supruzi, Kniper Čehovoj, iz Pariza napisao: »Jučer sam bio u kazalištu. Pas je šetao scenom — u sobi.« I to je sve što je napisao u predstavi. Goethe se povukao s mjesta ravnatelja Weimarskog kazališta zbog psa — male pudlice koja je nastupala s nekim velikim glumcem (dreserom) u historijsko-romantičnoj drami Pseto Aubrijevo. Miletić piše u Hrvatskom glumištu: »Nije to na žalost bio ni prvi ni zadnji četveronožac koji je protjerao kojeg velikog muža s njegova mjesta.«

Postoji kazališno praznovjerje: ako mačka prođe scenom i izazove smijeh publike — predstava će propasti jer je loša. To nam se dogodilo u Dubrovniku na Skalama od Jezuita u Ljubovnicima, u stiliziranoj predstavi u stilu commedije dell'arte. Mačka nam se prošetala scenom, publika joj se smijala, kritika nas popljuvala — mačjim kriterijem. Životinja na sceni četveronožni je naturščik, za razliku od glumca, koji je dvonožni igrač.

Kao što je životinja na pozornici glumac koji glumi sebe — životinju, tako je i glumac — glumac-životinja kad glumi životinju. Čak i onda kada glumi čovjeka: Shakespeareov Vratilo u Snu ljetne noći, Tolstojevi glumci-konji u Priči o konju, Ionescovi glumci-nosorozi u Nosorogu. U Rollandovim Vukovima glumci u ulogama revolucionara i rojalista ne prerušavaju se u životinje, oni igraju životinjsku dušu svojih likova, njihov psihizam i ideološko značenje. Repertoarni kazališni zoološki vrt nevjerojatno je bogat: od klasičnih Aristofanovih Žaba, Osa i Ptica, sve do naših političko-dokumentarnih volova u Je li moguće, drugovi, da smo svi mi volovi. Čak je i Kelemen operi na Arrabalov tekst dao naslov Opera bestialle, ali ju je morao iz kulturnih razloga preimenovati u Berlinu i u Zagrebu na Biennalu 1993. u Opera apocalyptica. Riječ stvorena prema apostolu Ivanu ušla je u rječnik kulture izagnavši nagonsku, nekulturnu beštiju iz opere.

Tako se sukobljena kultura i priroda i danas okreću u nerazrješivoj kvadraturi kruga. Glumci nemaju kulturne, antiživotinjske komplekse, jer od neukroćena životinjskog nagona igre i kroćenja goropadi ovisi njihova karijera. Laurence Olivier piše u svojoj autobiografiji: »Veliki glumac... on je tigar, leopard. Ima nečeg mačjeg u njemu. A možda je i suptilniji od toga, sposoban da se preruši čak u zmiju. Upravo je to — zmija...« Glumački žargonski rječnik vrvi životinjskim riječima, frazama, metaforama. Držić, veliki komediograf (bio je i glumac amater), ima životinjski nadimak, Vidra. Tragedija ima životinju-jarca-trágos u svome imenu. Pjesnik Drago Ivanišević znao je reći: »Glumačkoj zvijeri treba baciti dobar komad mesa (dobru ulogu).« Shakespeareov Jago ruga se ženskim krokodilskim suzama. Othello i Desdemona »čine životinju s dvostrukim leđima. U Volponeu Bena Jonsona glumci igraju cijelu životinjsku menažeriju: Volpone, Mosca, Corvino, Corbaccio...

Gavella je meni dao glumački nadimak Pešekan — morski pas. Violić je u mome glumačkom postupku nalazio analogiju s mravom i cvrčkom. Na jednoj od brojnih redateljskih koncepcija Dunda Maroja na Dubrovačkim ljetnim igrama ušla je na scenu Bunićeve poljane svečana povorka glumaca pometnika, na čelu s magarcem, uz opće veselje publike. Više zbog magarca, manje zbog glumaca. Magarac je nosio tovar u kojemu su bili rekviziti predstave. Ne znam je li to bila svjesna ili nesvjesna parafraza dionizijskoga kulta u kojemu su životinjoliki glumci (komoi), u razularenoj ophodnji sa simboličnim falosom i magarcem na čelu vesele povorke, nosili kovčeg koji je Dioniziju bio kolijevka, i tako slavili obnovu i oplodnju prirode i života.

U toj povorci glumaca pometnika na Bunićevoj pozornici magarac je bio glavna atrakcija. I kada je Dugi Nos od Velicijeh Indija započeo svoj monolog, glumci su morali stati ispred magarca da publika ne bi obraćala pažnju na njega i da bi se mogla usredotočiti na monolog. A publika je mogla uzaznati iz Negromantova govora istočnjačku, mitsku priču o pravim i lažnim ljudima, o obrnutom svijetu, o ljudima nahvao i nazbilj.

Dakako, priča o prokletom sjemenu — čovuljicama, žviratima, barbaćepima, obrazima od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastima, i s koze udrenima, s nogami od čaplje, stasa od žabe, i... za ukraće rijet, ljudi nahvao što se useliše u ovi naš svijet... i započeše boj, priča o fantastičnoj menažeriji životinjolikih ljudi priča je i o našem svijetu i našem vremenu. Životinja je iz mitskih kultova, mitskog jezika i dionizijskih svečanosti ušla u glumu i glumca. Danas, kada kazalište više nije kultna svečanost naroda, kada se teatar povukao u kulturna geta, i životinja se povukla u psihizam glumca, u njegov glumački zoo.

Glumac tako igrom svjedoči o složenim životinjsko-ljudskim aspektima ovoga vremena. Od društvenoga pak etablismana Zoon histrion dobiva titulu Narodnog umjetnika na Istoku, Lorda ili Sira na Zapadu, a u nas još donedavno titulu kulturnog radnika, koji postavši djelatnik više ne radi, nego djela u kazalištu.

Pero Kvrgić