Vrhunski doživljaj

Vrhunski doživljaj

Činjenica da je u Zagrebu održan koncert filmske glazbe već bi sama po sebi trebala značiti nešto posebno, jer su takvi koncerti u Zagrebu iznimno rijetki. Činjenica da je koncert vodio (u doslovnom smislu riječi) čovjek koji je napisao glazbu za hitove poput filma Prljavi Harry i televizijske serije Mission: Impossible, koji iza sebe ima više od sto filmskih i televizijskih partitura, koji je šest puta nominiran za nagradu Oscar, koji je četiri puta dobio nagradu Grammy (za koju je nominiran čak osamnaest puta) i koji je dirigirao svjetski poznatim simfonijskim orkestrima (od Izraelske filharmonije preko Bečkih simfoničara do Londonske filharmonije, Nacionalnog simfonijskog orkestra Argentine te raznih orkestara u Los Angelesu — da navedemo samo neke) morala bi nas ostaviti bez daha.

I ostavila nas je. Doduše, kada je veliki Lalo Schifrin izašao na koncertni podij dvorane Vatroslav Lisinski, pomalo smo se razočarali shvativši da je nizak rastom, da je pomalo mršav i da njegove dirigentske kretnje nipošto nisu spektakularne. No ono što je izlazilo iz Mariborske filharmonije (orkestra čije muziciranje daleko odskače od onoga koje smo navikli slušati u toj istoj dvorani) doista je bilo spektakularno. Naime, kada su slavni dirigent i orkestar otvorili koncert pompoznom temom Johna Williamsa iz filmskog serijala Indiana Jones, dojam je bio da dirigent orkestru i nije potreban. Dojam je potvrđen u trenutku kada je gospodin Schifrin prvi put elegantno napustio svoje dirigentsko mjesto i uputio se prema glasoviru. U tom smo trenutku shvatili da je mali-veliki čovjek odlučio predstaviti ne samo svoje dirigentsko, skladateljsko i aranžersko (jer je većina djela bila prilagođena koncertnom izvođenju) nego i svoje glasovirsko umijeće. Također nam je postalo jasno da koncert sigurno neće biti jedan od konvencionalnih koncerata koji je ova dvorana navikla slušati.

Nakon svečanog uvoda, slušatelji su imali jedinstvenu priliku čuti niz filmskih klasika poput tema iz filmova Prohujalo s vihorom, Čarobnjak iz Oza, Casablanca i Doručak kod Tiffanyja. Bio je tu i niz vestern-melodija (Točno u podne, Dobar, loš zao), a skladatelj je, naravno, predstavio i svoje najpoznatije skladbe: Mannix, Bullitt, U zmajevom gnijezdu, Mission: Impossible i druge.

I dok su orkestar i skladatelj-dirigent-pijanist nizali doista najljepše melodije s filmskoga platna, morala sam zapaziti ozbiljnost kojom su Mariborski glazbenici pristupili izvedbi tih djela. Jer filmska glazba se ipak smatra lakom glazbom, a ponekad se pri susretu ozbiljnih glazbenika i lake glazbe u izvedbi osjeća sukob (takva se glazba svira reda radi, jer se — osobito u nas — smatra manje vrijednom). Zato je bio užitak slušati ozbiljne glazbenike koji su izvedbi lake glazbe pristupili s jednakom ozbiljnošću s kojom bi pristupili izvedbi neke Šostakovičeve simfonije ili Mozartova glasovirskog koncerta. Čini se da je mali-veliki čovjek i njih začarao.

Kada je koncert došao do kraja i kada se urnebesni pljesak nije stišao ni nakon spleta tema iz Williamsovih Ratova zvijezda (završnica je zamišljena pompozno kao i početak koncerta, a skladbe Johna Williamsa pokazale su se idealnim za to), a ni nakon ponovne izvedbe trenutno najpopularnije Schifrinove teme Mission: Impossible, skladatelj se (ne prvi put) obratio publici otprilike ovim riječima: »Nažalost, nismo pripremili ništa više. Ali, vidim da vam se sviđa jazz. Pa ćemo vam ja i zabavni dio orkestra nešto improvizirati.«

I njih je četvero — dva gitarista, bubnjar i Lalo Schifrin za glasovirom — ponudilo sasvim neuobičajeni završetak jednog koncerta filmske glazbe. Jazz improvizacija potrajala je desetak minuta, a otkrila je da Lalo Schifrin nije samo skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist nego i izvrstan džezist. Ljubiteljima filmske glazbe i glazbe kao takve bio je to vjerojatno najljepši dar za ovogodišnji Božić.

Irena Paulus