Urnebesna komedija nesporazuma

Urnebesna komedija nesporazuma

Ante Tomić, Žto je muškarac bez brkova, Hena com, Zagreb, 2000.

O romanu Što je muškarac bez brkova mladog hrvatskog pisca Ante Tomića mnogo se govorilo i prije nego što je otisnut. Iznenadilo je to što je Tomić svoju prozu sa splitskog asfalta preselio u kamenjar, ali, bože moj, roman i jest prostor pustolovine, kušnja kojoj ne može odoljeti istraživački duh. Obradovalo je to što Tomić, ako je već otišao s asfalta, nije otišao u daleku prošlost, nego je zagrizao u suvremenu tematiku.

Tomić je, dakle, radnju svog romana smjestio u neko vlaško selo koje je napučio živopisnim likovima (trgovac zaluđen televizijskom sapunicom, vesela udovica, seoski župnik, emigrant, lokalni pijanac i redikul, general HV-a, ministar obrane, neshvaćeni pjesnik...). Za dobru zabavu potreban je još duhovit i vješt pripovjedač, a Tomić je svojim prvencem, zbirkom priča Zaboravio sam gdje sam parkirao, dokazao da se u tom smislu na njega može računati.

Najjači Tomićev adut jesu dijalozi. Redovito duhoviti, sočni i iskričavi. Međutim, za razliku od brzih dijaloga u Tomićevim pričama, dijalozi u romanu često su, katkad posve besmisleno, didaskalični, što usporava ritam pripovijedanja, vrijeđa čitateljevu inteligenciju, jednom riječju — iritira. Unatoč tomu, kroz roman se lako prolazi.

Tomić, nadalje, dobro vertikalizira građu, drži priču pod kontrolom, pa iako su pojedine situacije predvidljive, može se reći da je ovdje riječ o dobro vođenoj, urnebesnoj komediji nesporazuma.

Gdje zapinje stvar?

Stvar zapinje kod portretiranja likova, pri čemu je najmanji problem to što u Tomićevu selu gotovo da i nema seljaka (oni su ionako danas rijetka sorta u selima). Problem je, međutim, to što svi likovi nisu portretirani, ajmo reći, u istoj tehnici. Naime, neki su likovi vrlo plastični (najbolji likovi romana), neki su svedeni na karnevalske karikature, dok su neki portretirani gotovo novinarski ozbiljno.

Najuspješnije su portretirani likovi seoskog župnika don Stipana, udovice Tatjane i haiku pjesnika i etnologa Stanislava (nije teško zamisliti ih u nekoj budućoj televizijskoj seriji).

Nešto je lošiji portret emigranta Marinka Anđelijina, seljačine, a ne seljaka, karikaturalnog predstavnika one vrste koju se posljednjih godina, i ne samo kolokvijalno, nazivalo Hercegovcima. Marinko je primitivac, prstiju punih zlatnog prstenja, zube čačka noktima, posvuda maše novčanicama od 1000 DEM, nosi kričave košulje, vozi mercedes... Previše klišea i za lošu humoresku.

S druge strane, ministar obrane Rajko Kutleša prikazan je vrlo oprezno, kao da je riječ o tekstu za list koji kontrolira vlada. On, doduše, dobar dio državnog proračuna troši na janjetinu, ali je »vrlo okretna uma, prepreden i opasan (...) možda i najmoćniji čovjek u državi, koji je uistinu cijenio samo ratnike«. Koji uistinu cijeni samo ratnike? Vrlo neobičan opaska uz lik humorističkog romana.

Cerekanje roda moga

General Ivica Markić klišeizirana je skica, kakvih smo se načitali i načitali tijekom proteklog rata. On je »mladi junak Domovinskog rata«, kojemu je u miru »dosadno i isprazno«, i s nostalgijom se sjeća »kako je devedeset i prve pokraj Petrinje zveknuo jednu osamdeset četvorku«, i »kako se devedeset i treće umalo smrzao na Velebitu« i tako dalje. Sve je to u redu, samo što ti detalji nemaju mnogo veze s radnjom romana, niti objašnjavaju generalove postupke.

Epizodni likovi, kako im i priliči, zapravo su samo zvučne kulise koje cvrkuću, nariču, kliču, cokću, mekeću, cijuču, cere se — čitava skala reakcija koje se mogu pripisati luđacima. Cijuču li, cvrkuću li i cerekaju li se oni samo zbog komičnog efekta, a inače su posve normalni komični likovi? Možda. Ali zašto onda odlomak u kojem se kaže da je stanoviti M. J. »smješten na Psihijatrijskom odjelu Šibenske bolnice«, te da će operativna obrada nad njim biti provedena »čim se on prestane cerekati«?

Posebna priča su zborovi seljaka, prozi neprilična masa koja uglas izgovara određene replike (»Kako je poginio?« pitaju usplahireno oni što su istom došli. »Nije poginio«, odgovaraju gotovo razočarano oni upućeni...).

Dakle, što je muškarac bez brkova? Prije svega, to je roman koji će, mogu se kladiti, doživjeti nekoliko izdanja. Nadalje, to je roman s nekoliko odličnih lica i cerekajućom, uglavnom epizodnom masom bez koje se, iskreno, moglo. I još, to je dobar humoristički roman čiji ukupni dojam ne može pokvariti ni to što se, srećom ne često, pretvara u burlesku s humorom na prvu loptu i gegovima čije je vrijeme davno prošlo. I konačno, to je katastrofalno uvezan roman, koji se nakon prvog čitanja raspada, što, dakako, ne ide na dušu autora nego izdavača.