Tišina koja viče

Tišina koja viče

Pet vrsta tišine Shelagh Stephenson predstava je koja, u režiji Laryja Zappije, posve ogoljuje teatarski iluzionizam, svodeći ga na prigušenu, sirovu sliku nedovršene realnosti

HKD Teatar sezonu je otvorio dramom Pet vrsta tišine suvremene britanske dramatičarke Shelagh Stephenson u režiji kućnog redatelja Laryja Zappie. Rijeka je dobila sjajnu predstavu, koja slijedi dugogodišnju repertoarnu politiku HKD-a: postavljanje recentnih dramskih tekstova o tabu-temama suvremenog društva.

Ovog je puta na red došao i u Hrvatskoj sve više spominjan problem incesta i nasilja u obitelji. Pet vrsta tišine nastoje nas osvijestiti i ukazati na zastrašujuće naličje prividno idilična lica najmanje jedinice društva. Stephensonova vješto gradi dramaturgiju teksta koji se ostvaruje stalnim pretapanjem dviju osnovnih razina: posve realističkih prizora koji slijede nakon što kćeri ubiju oca i irealnih prizora očeve prisutnosti. Vremenska dimenzija poprima odlike toka svijesti u kojemu nema oštrih granica suprotnosti te prošlost i sadašnjost, život i smrt egzistiraju jedno uz drugo.

Zappia je posve prodro u tkivo teksta da bi ga majstorski promišljeno scenski rastvorio. Igru vanjsko/unutarnje, koja je središnji motiv teksta nagoviješten već samim naslovom, Zappia ne ostavlja samo na tekstualnoj razini, nego je oblikuje i scenskim znakovljem. Već na početku gledatelji ulaze na scenu kroz veliko gledalište da bi bili smješteni na pozornicu, tik uz glumce. Izvana ulazimo unutra i naličje se polako razotkriva. Početak scenskog događanja nastavlja se na režijsku igru vanjsko/unutarnje. Obitelj slavi očev rođendan. Smijeh, opuštenost, idilična slika sklada i radosti. Pucanj. Kćeri su ubile oca.

Tijekom predstave idilična će slika kao ironijski kontrast biti prisutna u povremenim projekcijama obiteljskih fotografija, koje su istodobno i užasna slika očeve ličnosti, jer je na njima on uvijek ocrtan u negativu. Nevidljiv, s druge strane. Snažan, istodobno ironijski i jezovit učinak Zappia postiže i funkcionalnom ulogom glazbe — tipičan primjer takva njezina korištenja prizori su u kojima Sabina Salamon, koja tumači kćer Janet, svira na violini Beethovenovu Odu radosti.

Proizišavši iz sama tekstualnog tkiva, gluma je svedena na posvemašnju dokumentarnost, a filmski minimalizam geste omogućava neposredni kontakt s publikom. Takav kontakt postoji i među glumcima — međuigra pogleda, tišina, energija. Dogodilo se ono što priželjkuju dramske osobe (koje su žrtve nasilnog oca). Njihove oči govore više od riječi. Ana Kvrgić (kći Susan) i Sabina Salamon sugestivno su dočarale traume žena odraslih pod staklenim zvonom suluda oca-ljubavnika. Salamonova je ulogom Janet otkrila sebe kao glumicu, njezino su lice, oči, glas... konačno progovorili. Gluma Ane Kvrgić posve je prigušena, uvučena u samu sebe, a opet snažna u toj suspregnutosti. Mary Edite Karađole bila je krhka, samozatajna supruga i majka, posve u sjeni supruga Billyja. Najdojmljiviji je Nenad Šegvić u ulozi Billyja, po mom mišljenju svojoj najboljoj glumačkoj kreaciji. Njegovi prijelazi iz objektivne, promatračke dimenzije lika u izravni, nepovezani govor, njegovo dočaravanje Billyjeva fanatizma, jezovite pritajene agresivnosti, cinični smiješak na rubu usana, miris moći na licu, njegova nježnost od koje se ledi krv u žilama... I pogled. Sve to u njemu. I zato im vjerujemo. Mary, Janet, Susan. Bile su zarobljene tamo, u toj tišini. U tom pogledu.

Pet vrsta tišine predstava je koja posve ogoljuje teatarski iluzionizam, svodeći ga na prigušenu, sirovu sliku nedovršene realnosti, koja se ni u jednom trenutku ne srozava u banalnost. U tom ozračju savršeno funkcionira fragmentarna scenografija Dalibora Laginje, sastavljena od detalja što označavaju obiteljski dom. Izvrsna glazba Duška Rapoteca-Utea podcrtava emotivni naboj pojedinih prizora, a dizajn svjetla osmislio je Deni Šesnić.

Prizori se pretapaju jedan u drugi, bez u ovakvu tipu teatra najčešće primjenjivanih rezova zatamnjenja, što posve odgovara psihološkoj strukturi toka svijesti. Na kraju mogu samo reći kako hrvatsko glumište ne zna što propušta neangažiranjem Zappije, koji je svakako jedan od najboljih redatelja mlađe generacije u nas.

Tajana Gašparović