Supilo u moru

Teze za govor potpredsjednika Matice hrvatske prigodom ponovnog otkrivanja spomenika Franu Supilu u Cavtatu

Matica hrvatska učinila je mnogo, sve što je mogla za ovaj trenutak obilježen ponosom i sjetom, ali i gorčinom. Ovdje na kraju Cavtata, na početku ulice koja uspon ne savladava stubama, jer su njome na groblje u Sv. Roka posljednji put prolazili naši stari, trebala bi na mrtvoj straži ostati Supilova sjena, njegov duh u brončanoj praznini na kamenom monolitu. Frano Supilo slomio se drugi put u Cavtatu. Nismo mu dali da bude miran ispod Roka, njegov je spomenik u jednoj od pijanih noći ushićenja slobodom odletio u more. Matica hrvatska je prije nekoliko godina u Odesi, na Crnom moru, podigla spomenploču Jagiću i Bogišiću. Spomenuli smo tada iznenađenim domaćinima onu poznatu dubrovačku uzrečicu o prstu u moru, kada si u dodiru s cijelim svijetom. Supilo u moru mučna je, no i logična izvedenica toga poučka: našega mjesta u svijetu. Lijepo je jednom kazao pjesnik Paljetak aludirajući na Supilovu urnu u niši dubrovačke Gradske vijećnice kako tamo nije Supilo u prahu. Vraćajući danas Cavtatu Supilov lik Matica ne inzistira samo na njegovoj uspomeni, na žrtvi i simbolu uz koji je vezala svoja nastojanja. Početkom sedamdesetih Matica je u Dubrovniku oko Supila okupila tisuće, ali te tisuće nisu značile mnogo spram snage onih koji tada nisu htjeli ni čuti za Supilov spomenik. Kada je Matici u devedesetima opet pružen otpor u nakani da zaštiti Supilovu uspomenu i njegov spomenik u Cavtatu, kada su nam godinama, od devedeset i šeste, odbijali odgovarati, jer je Supilo opet opasan, Matica na tu logiku, ako se logikom uopće može nazvati, nije mogla pristati. Ako su u devedesetima bili prešućeni matičari iz sedamdesetih, oni su to znali ponijeti kao svoju čast, ali ako je Supilo bio zabranjen, to je značilo više od časti, u njegovu zavičaju, dakle kao osobno pitanje to je moglo značiti pitanje identiteta, problem opstanka. Nikada ni jedan Konavljanin nije za Hrvatsku učinio više od Supila i još uvijek, dakle nikada, ni jedan Hrvat nije za Konavle učinio više od Supila. Sričući u ono odlučno vrijeme svoje memorandume za velevlasti, koji protivno općemu uvjerenju nisu bili bez učinka, nije ih zasnivao na staroj slavi i zaboravljenim poveljama, nego na statistici kako se tu, u Konavlima i Cavtatu, u Dalmaciji govori i elaboraciji što se pritom misli, kako je to Hrvatska. Ne želimo suvišno raspredati tko se ludo bojao Supila, ali to što ni danas nema s nama djece iz konavoskih škola, što im je opet netko rekao da je važniji njihov udžbenik povijesti nego dah povijesti koji kaže da su Supilu jutros trebali otpjevati Lijepu našu, ne možemo previdjeti. Onima koji bi hrvatsku javnost i dalje čuvali od Matice hrvatske nije na pameti dubrovačka, Supilova, skladna Hrvatska. Frano Supilo ipak nije sam, ne samo stoga što smo mi danas s njime, nego i stoga što je on sve ovo vrijeme bio s onima koji to nisu htjeli ili mogli znati, kao dobri duh slobodnog i ujedinjenog naroda.

Vlaho Bogišić