Stadion

Unatoč ranom nizu pojedinačnih javnih istupa, u velikom zakašnjenju održavaju se »masovnije« rasprave o jednom od najvećih građevnih zahvata u posljednjem desetljeću povijesti Zagreba. Kako bi autori i apologeti maksimirskog stadionskog mamutizma, prof. dr. sc. Ivan Juras, dipl. ing. arh, predstojnik Zavoda za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i prof. Branko Kincl, dipl. ing. arh, koordinator i voditelj projekta, rekli: »Pustimo ih (arhitekte, op. aut.) da do kraja realiziraju svoju ideju pa tek onda njihovo djelo podvrgnimo kritici« (iz kataloga izložbe »Stadion Maksimir«).

Uzmimo to na znanje. Ukinimo preventivu. U medicini, u sudstvu, u socijalnoj praksi. Ukinimo filozofiju koja je preventiva kao takva. Ukinimo etiku koja počiva na pretpostavkama. Zašto ne bismo najprije ubili pa onda odvagnuli posljedice. Zašto ne bismo najprije pojeli neizvjesne gljive pa onda reagirali na sudbinu. Izvedimo napokon teoriju iz prakse. Upravo nam je prilika da okrenemo novu stranicu u povijesti. Ibimus illac.

U razgovorima o maksimirskom stadionu primarnim mi se problemom čini prebacivanje težišta. Neprekidno se razgovor zapodijeva o arhitekturi — bilo to s pozitivnog ili negativnog gledišta — a o njoj je tek na kraju riječ. Ako uopće i dođe na red.

Kad je, vizijom i donacijom velikih crkvenih dostojanstvenika Vrhovca i Haulika, Zagreb dobio perivoj Maksimir, taj je perivoj bio veći od površine samoga grada. Bio je darovan građanima Zagreba kao primjer ugradnje estetskih (i etičkih) parametara u tkivo njihova slobodnog vremena, to jest prave materije za oblikovanje njihovih bića. Koncepcijom i dimenzijom Maksimir je jedna od slava hrvatskog identiteta koja bi spadala u summitske antidepresive da im, kako se čini, uglavnom nije istekao rok trajanja. U Maksimir nije ugrađena samo kultura »humaniziranja divlje prirode«, nego moral odnosa prema »spomeničkoj praznini«, prema prostoru slobode kao konstituensu grada. »Splet povijesnih okolnosti« (citiram isti katalog) »nudi idealnu priliku za stavaranje rahle urbane strukture koja će propustiti zelene mase iz podnožja Sljemena preko maksimirske šume do profila Maksimirske ulice koju određuje visina zelenih masa parka Maksimir i sjeverna tribina navučena do samog pločnika«. »Spletom povijesnih okolnosti« autori kataloga i projekta nazivaju čin jasne volje i najviše svijesti o vrijednostima, anonimizirajući gigantske prethodnike iz vlastitoga zaista bijednog spleta povijesih okolnosti. Također, silogističkom akrobacijom, fait accompli stadionskog bedema izjednačuju sa »zelenim masama parka Maksimir«. Cijela teza Zagreba jest putovanje Sljemena do Save, ma kako mnogobrojni, ideološki ili stilski, bili nesporazumi oko toga. (Zanimljivo je da taj strateški cilj, smjer sjever-jug, nikada nije ostvaren ni u makrorelaciji Zagreb Split.) Veličina Turinina projekta, koji je bio i svjetski valorizirana arhitektura, sastoji se u artikulaciji te spoznaje. Beskrajna tuga kanjona pored Zoološkog vrta (koji kanjon autori dovode u vezu s maksimirskom šumom hvaleći njezin odraz u vlastitom i još zelenkastom staklu) sastoji se upravo u beskompromisnom odustajanju od najboljega što je ovaj grad ikada o sebi mislio.

Usput, i još jednom rečeno, već odavno u ovom gradu i u ovoj zemlji nije učinjeno ništa što ne bi, kao nadogradnja, samo razaralo stare temelje. To je već i nazvano kulturom parazitizma. Zagreb je novi stadion mogao dobiti i na drugom mjestu, ispočetka. Zanimljivo je kako je u gradu moglo bujati sve — osim ideje šume. Šuma nije mogla prerasti premali stadion, nego obratno. A arhitektonska je zasluga što su »ujednačene četiri različite tribine« i što je poslovni prostor »navučen do samog pločnika«, kako je već mitogenetskom kodu naručioca odgovaralo.

Pustimo kritičare da do kraja izgovore svoju ideju pa ih tek onda proglasimo kočničarima napretka. U velikom dugu veliki je deal, i nema sumnje kako će kritičari proći. Njihove nemoćne riječi otpuhnut će vjetar velikog biza i velikog šoua. Jedina je sreća što ćemo svi zajedno biti otpuhnuti u manje potkupljivu povijest.

Željka Čorak