Spomenar s puno tuđega

»Hrvatsko glumište«, br. 12

Glumci su velika djeca. A sva djeca imaju spomenare. »Kad se popneš na brdašce stavi ruku na...« i tako dalje.

Upravo takav spomenar zapravo je časopis »Hrvatsko glumište«, glasilo Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. Kada se otvori posljednji, 12. broj spomenutog, ruka (pa i pogled) padne na višestranični oproštaj brojnih kolega od ljetos preminule Ene Begović. Ostali nekrolozi, Nevenki Stazić, Aleksandru Čakiću, Ratku Petkoviću, Branku Bonazzi i Đ orđu Rapajiću dolaze pri kraju, no to bi se moglo nazvati svojevrsnom zaokruženošću uređivačke koncepcije »Hrvatskog glumišta«.

U sredini pak, osim pregleda sezone (unaprijed i djelomično unatrag), uz razgovor s Georgijem Parom, portret Vaclava Havela i Predraga Vušovića, kojima se nema što zamjeriti, zaintresirani ili pak pasionirani skupljač domaće kazališne memorabilije pronaći će i Bobijeve kazalištarije, mojeg sportskog idola i poeziju Duška Gruborovića, rubrike koje čine lošiji dio onoga brdašca iz uvoda. No, sve bi se to još i podnijelo, pogotovo ako čitatelja ipak zanima pokoja zakulisna fotografija, ili pak ako ima estradni pristup kazalištu, koje, čak i u nas, ponekad postane spektakl. Za taj spektakularniji dio časopisa zaduženi su naravno Histrioni.

Upakiran u glasnik Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, »Hrvatsko glumište« zapravo je aktivno i prpošno samo u jednom segmentu — nezadrživom propagiranju Glumačke družine, one koja ove godine slavi 25. godišnjicu. Naslovnicu »Hrvatskog glumišta« resi potret Gorana Grgića, ovoljetnoga histrionskog Hamleta, a kako su u međuvremenu podijeljene i Nagrade hrvatskog glumišta (iza kojih stoji isti izdavač: HDDU), ta naslovnica malo više upada u oči. Ukoliko je HDDU zaista strukovna organizacija, čudi činjenica da se na naslovnici strukovnog glasila uvijek pred dodjelu nagrada nađe, čast iznimkama — glumica ili glumac nominiran za Najhistriona.

Uzrečica »Njegovo je voće, može kol'ko hoće!« ovdje nije primjenjiva iz još jednog razloga. Naime, »Hrvatsko glumište« ne navodi tiskovine iz kojih posuđuje tekstove (u ovom broju se, vidi slučaja, našlo čak pet neovlašteno posuđenih tekstova iz »Vijenca«), a to je već nešto što nije lijepo ni u spomenaru.

Igor Ružić