Shakespeare u mjuziklu

Shakespeare u mjuziklu

Shakespeare je vrlo fleksibilan što se žanrovskih okvira tiče jer je univerzalan: u Kralju lavova prepoznat ćete Hamleta, u Zabranjenom planetu — SF-u iz pedesetih — Oluju itd. Namjerno sam izabrao Jalov ljubavni trud jer je riječ o manje poznatu djelu i moram vam priznati da nisam vjerovao kad su nam odobrili novac za snimanje

Kenneth Branagh ne može odoljeti Shakespeareu. Tako je i njegov posljednji film ekranizacija istoimenoga Shakespeareova komada koju je britanski filmaš na veliki ekran prebacio u obliku romantične glazbene komedije. Riječ je o klasičnom mjuziklu u kojem je Branagh Shakespeareov tekst uglazbio uz pomoć Colea Portera (I Get a Kick Out of You), Irvinga Berlina (Cheek to Cheek, There's No Business Like Show Business), Georga Gershwina (I've Got a Crush on You) itd. Svi glumci u filmu (Kenneth Branagh, Alicia Silverstone, Natasha McElhone itd.) uistinu pjevaju i plešu, a događanja su prebačena na kraj tridesetih godina, uoči Drugoga svjetskog rata, što priči daje novu dimenziju. Ukratko, koketiranje s dobrim starim glamuroznim Hollywoodom i njegovim slikovitim svijetom romantičnih glazbenih komedija poprilično je uspjelo. Scenografija i kostimografija vrlo su žive i vesele, a glumci su uvjerljivi jer se odlično zabavljaju.

Svjetsku je premijeru film imao na ovogodišnjem berlinskom filmskom festivalu, gdje je i realiziran razgovor s Kennethom Branaghom, dok je nedavno u Hrvatskoj premijerno objavljen kao videoizdanje. Taj svestrani britanski umjetnik (glumac, kazališni i filmski redatelj i producent, dramatičar, scenarist) filmsku je redateljsku karijeru započeo bombastičnim uspjehom debitantskog filma Henrik V (Henry V), a potom su slijedili Ponovo mrtva (Dead Again), Peterovi prijatelji (Peter's Friends), Puno muke nizašto (Much Ado About Nothing), Mary Shelley's Frankenstein, San zimske noći (In the Bleak Midwinter) i Hamlet. Kako je i svojim najnovijim filmom, Jalov ljubavni trud, Branagh ponovno pokazao da je veliki obožavatelj Shakespearea, bilo je logično započeti razgovor s pitanjem o tome odakle tako vjerna ljubav prema književnom bardu:

— Nije riječ ni o kakvoj opsjednutosti Shakespeareom, nego o slušanju vlastitog instinkta: radite ono što volite i ono što smatrate da možete napraviti dobro. Mislim da se svaki moj film koji je nastao prema Shakespeareu razlikuje jedan od drugog, a to posebno vrijedi za ovaj posljednji. Shakespeare je za mene uvijek izazov i zato mu se rado vraćam. Već sam toliko puta čuo priče o tome kako mi je cilj ekranizirati sva njegova djela, što mi nije ni na kraj pameti. Svojevremeno je to učinio BBC, ali da bi to učinio pojedinac, mora osjećati jednaku strast za čitav njegov opus, a ja tako ne osjećam. Sigurno je da ću ponovno snimati po Shakespeareu, ali nemam namjeru svoju karijeru posvetiti isključivo njemu. Zanimljivo je kako je u javnosti stvoren dojam o meni kao o velikom poznavatelju Shakespeareova opusa pa sam često dobivao pozive za teorijska predavanja, kao da sam neki sveučilišni šekspirolog. Ja sam samo veliki entuzijast i čovjek koji voli i cijeni tog autora, ali to ne znači da ću umrijeti ako više nikada ne snimim ni jedan film po Shakespeareu. No zgodno je kako me javnost poistovjećuje sa Shakespeareom. Nedavno sam bio u Vancouveru i šetao ulicom u kojoj su radnici nešto popravljali. Radnik koji je bušio asfalt pneumatskom bušilicom odjednom je zaustavio bušilicu kad me vidio i viknuo mi: »Hej, ti si onaj tip koji voli Shakespearea! Bravo, stari, samo naprijed! Kevin, je li tako?«

Kako ste došli na ideju da snimite Jalov ljubavni trud kao mjuzikl?

— Oduvijek sam volio klasične mjuzikle jer su tako zabavni i veseli, a ideja da napravim ovaj mjuzikl stara je nekoliko godina, no morao sam čekati trenutak kad će tako nešto biti moguće realizirati. U kazalištu postoji duga tradicija Shakespearea kao mjuzikla, tako da ovo nije nikakva novost osim što je ovo prvi put da je snimljen i film kao mjuzikl. Shakespeare je vrlo fleksibilan što se žanrovskih okvira tiče jer je univerzalan: u Kralju lavova prepoznat ćete Hamleta, u Zabranjenom planetu — SF-u iz pedesetih — Oluju itd. Namjerno sam izabrao Jalov ljubavni trud jer je riječ o manje poznatu djelu i moram vam priznati da nisam vjerovao kad su nam odobrili novac za snimanje. Nije ga doduše bilo baš u obilju pa smo sve morali završiti za mjesec i pol dana, ali sve je išlo prema planu.

Pjevaju li uistinu sve pjesme u filmu glumci, uključujući i vas?

— Sve pjesme i plesne točke izvode glumci. Bilo je to i vrlo zabavno i vrlo teško u isto vrijeme. Čak i za one koji se smatraju dobrim pjevačima nije jednostavno pjevati na filmu jer vi zapravo glumite pjevanjem. Meni je bilo bitno da glumci imaju sluha i da ne falšaju pri pjevanju, a sve ostalo nije moralo biti vrhunsko. Svi smo prije i za vrijeme snimanja uzimali satove pjevanja kako bi bili što uvjerljiviji, i to se pokazalo dobrom odlukom. Ispočetka je to bilo dosta zbunjujuće i neobično jer se odjednom nađete u grupi više-manje nepoznatih ljudi s kojima morate pjevati, no brzo smo se svi priviknuli. A najgore od svega bilo je to što smo u isto vrijeme morali i plesati. Meni je najveći problem bio kako upamtiti sve te proklete plesne pokrete dok u isto vrijeme moram pjevati! Radio sam s koreografom mjesec dana prije početka snimanja filma kako bih bio potpuno spreman, ali kad god je netko od nas glumaca morao nešto sam izvoditi ispred drugih, nije mu bilo lako jer se osjećate glupo, no svi su bili toliko privrženi filmu da smo sve probleme i strahove riješili zajednički.

Kako ste odabrali pjesme za film?

— Jednostavno sam izabrao pjesme koji su mi se oduvijek sviđale i pjesme za koje sam smatrao da će odgovarati filmu. Nisam preslušavao tisuće i tisuće pjesama kako bih otkrio koje bi najviše odgovarale jer sam dosta dobro upoznat s tim glazbenim žanrom i vremenom. S obzirom na svoje obveze prema drugim projektima pjesme sam sakupljao oko dvije godine, ali nije to bila grozničava potraga jer sam točno znao što mi treba i bilo mi je zadovoljstvo izabirati one pjesme koje će završiti u filmu. Moja je želja bila ovim filmom na neki način dati posvetu i podsjetiti se na filmove iz tridesetih, četrdesetih i pedesetih, zbog čega smo morali stvoriti svoj jedinstveni filmski izgled. Najprije sam namjeravao snimiiti film u crno-bijeloj tehnici, no brzo sam shvatio da to ne bi imalo smisla iz više razloga. Htio sam napraviti zabavan i veseo film koji će na kraju ipak biti nešto ozbiljno, što će govoriti o ljudskoj naravi. Ako malo pozornije gledate klasične holivudske mjuzikle, shvatit ćete da oni uopće nisu plitki i da im cilj nije samo zabaviti lepršavošću i lijepim slikama, nego da nam oni nešto i govore.

Koji su klasični mjuzikli najviše utjecali na vas pri snimanju filma?

— Mnogi. Sjećam se recimo filma s Fredom Astaireom u kojem se on u plesnoj točki u restoranu koristi stolcem pa smo to i mi kopirali. Kako nitko od nas nije ni blizu Astaireu, mi smo malo varali sa stolcem koji smo dobro učvrstili za pod kako bi plesna točka bila što uvjerljivija. I filmovi Genea Kellyja utjecali su na mene pa smo pokušali stvoriti istu slikovitost filma i sličnu atmosferu, što je specifično za njegove mjuzikle. U njegovim je filmova sve tako bogato bojom i pokretima da imate osjećaj da ni jedan glumac u kadru ne hoda normalno i da je sve veselo i lijepo. Pa onda Bob Fosse i njegov specifičan pečat mjuziklu također je utjecao na nas, posebno u prizorima gdje se plesom i pjesmom sugerira strast između muškaraca i žena.

Zašto ste se odlučili priču smjestiti na kraj tridesetih, odnosno uoči Drugoga svjetskog rata?

— Oduvijek me razdoblje između dva svjetska rata fasciniralo jer je u velikoj mjeri utjecalo na budućnost svijeta i ponašanje čovjeka. Mislim da svi događaji u filmu i odnosi među likovima imaju jednu drugu, rekao bih plemenitiju, dimenziju kad se sve gleda u kontekstu dolaska velikog rata, koji će svima promijeniti budućnost. U takvoj stvarnosti svaka je riječ drukčija, svako obećanje važnije, svaki događaj bitan, svaki romantičan trenutak vječan jer tu osobu možda više nikada nećete vidjeti. Naravno, to je i razdoblje iz kojega potječu pjesme koje čujete u filmu pa mi se činilo sasvim prirodnim, a i dramaturški opravdanim, da priču smjestim baš u to vrijeme.

Spomenuli ste da niste raspolagali s mnogo novca i da je snimanje trajalo svega mjesec i pol dana. Kanite li se nakon ne baš dobra iskustva s filmom Mary Shelley's Frankenstein ponovno baviti skupim holivudskim projektima?

— Nikada ne reci nikad! I u nezavisnoj kinematografiji imate dovoljno problema sa skupljanjem novca, organizacijom i slično, a kad radite veliki holivudski projekt, onda te probleme morate pomnožiti s deset. Znam da je kritika bila izrazito nezadovoljna s mojom verzijom Frankensteina i da je uloženi novac jedva vraćen, ali ja vam moram reći da sam ponosan na taj film. Ja sam u tom projektu imao jednaku slobodu i utjecaj kao i na bilo kojem malom, nezavisnom filmu koji sam snimao, ali je mnogo više energije utrošeno da bih se izborio za takav status. Mislim da takvu slobodu danas više ne bih mogao imati jer se filmska industrija promijenila: mi smo tada — mislim da je bila 1994. godina — na film potrošili četrdeset i pet milijuna dolara, a danas bi on stajao više od sto milijuna i zbog toga bi kontrola i pritisak bili mnogo veći. U takvim okolnostima vi više ne možete biti autor — ma kako to pretenciozno zvučalo — jer je film postao dio industrije zabave, roba koja se prodaje kao bilo koji drugi artikl u trgovini. Ja sam tada imao čak i pravo na konačnu verziju filma, tzv. final cut, a danas bih o tome mogao samo sanjati. Teško mi je danas zamisliti se u takvoj industrijskoj proizvodnji, a iskreno i sumnjam da bi mi bilo tko u Hollywoodu ponudio neki skup projekt.

Kao glumcu vam to ne smeta jer vas možemo vidjeti u holivudskim blockbusterima kao što je recimo Divlji zapad. Je li razlog novac?

— To je nešto drugo jer odgovarate samo za sebe, a ne za čitav projekt i sto milijuna dolara. Nije bio razlog novac jer ja baš i nisam ne znam kako plaćen kao glumac: razlog je bio zabava i Barry Sonnenfeld, kojega cijenim kao filmaša. Kao glumcu najvažnije mi je tko je redatelj filma jer scenarij može biti sjajan, a loš redatelj uništit će to dok trepnete okom. Dobar će pak izvući mnogo i iz lošeg predloška. I Divlji zapad odličan je primjer industrijalizacije i komercijalizacije Hollywooda. Sjećam se kako su prije negoli je pala prva klapa već na razgovor došli proizvođači igračaka kako bi potpisali ugovore. Barry Sonnenfeld dobro se snalazi u takvu Hollywoodu, ali sebe ne vidim u tome.

Kanite li i dalje vraćati se u prošlost ili ćete nas možda iznenaditi i nekim filmom koji se zbiva u današnjoj Engleskoj?

— Ako naiđe neki dobar scenarij, zašto ne? U posljednjih sam pet godina radio mnogo pa nisam na taj način razmišljao o budućim projektima. Nekako sam uvijek izabirao teme koje jesu suvremene, ali dobro zakopane u klasičnim obrascima. To ne znači da ne bih snimio neku modernu, realističnu, urbanu dramu, ali čini se da me više privlači ispričati nešto iz povijesne perspektive, iako to i nije svjesno.

Postoji li neka knjiga ili priča koju biste s velikim zadovoljstvom ekranizirali? Ili biste možda vrlo rado snimili remake nekog klasičnog filma?

— Pa zapravo i postoji tako nešto. Ima jedna knjiga kojoj se već godinama divim i prema kojoj bih iznimno rado snimio film. Na žalost ne mogu vam reći o kojoj je knjizi riječ jer nastojim kupiti prava na ekranizaciju, a osim toga sam i praznovjeran pa ne bih htio ništa govoriti unaprijed.

A što vas onda sljedeće očekuje?

— Uskoro ćete me kao glumca moći vidjeti u filmu koji sam snimio u Kanadi. Film se zove How to Kill Your Neighbour's Dog i riječ o suvremenoj crnoj komediji, a što se režije tiče, još ne znam što je moj sljedeći projekt.

I dalje dakle mnogo radite.

— Ja to čak i ne smatram radom jer uživam u svom poslu pa se ne mogu smatrati radoholičarem. Mnogi bi dali desnu ruku da se bave poslom kojim se ja bavim i bilo bi žalosno da kod kuće sjedim besposlen dok mi se nudi zabavan i zanimljiv posao. Moj bi savjet mladim glumcima i filmašima koji pod svaku cijenu žele biti dio filmske industrije kako to oni kažu, da to ne čine zato da budu bogati i slavni, nego da uživaju i da iskoriste svoj mogući talent. Ja sam u ovom poslu jer je on dio mene, a ne zato jer sam baš htio biti glumac i filmaš. Ja volim ovaj posao, a ne bavim se njime da budem poznat i bogat ili zato jer je to jako cool. Nadam se da me razumijete. To je nagon u meni.

Razgovarao: Stjepan Hundić