Sevdah za Vjenceslava Šulca, hauzmajstora

Sevdah za Vjenceslava Šulca, hauzmajstora

Barem su dva razloga da se baš u novogodišnji broj uvrsti poezija Miljenka Jergovića, rođena u Sarajevu 1966. godine. Prvi je formalne naravi, naime, kako 2001. Jergović puni 35 godina života, on izlazi iz okvira ove rubrike koja objavljuje autore »ispod 35«. To bi bila neizmjerna šteta, jer riječ je o vrhunskoj poeziji, čistom čašćenju, lijepoj čestitki za novi milenij, a u tom prigodničarstvu se nalazi — drugi razlog.

Ciklus Sevdah za majstora Šulca ne donosi nikakva iznenađenja. To je tipičan Jergović, majstor u premnogim rodovima i vrstama — u njegovu slučaju komplimenti su mucanje, ponavljanje — uvijek toplo nagnut nad sudbinom malih ljudi, jednako dobro potkovan u desetercu kao i u, uglavnom slobodnom, stihu. Narodna je presedan novije književnosti jer iznimno uspješno koristi deseterac na tradicionalan način, ni parodično ni ironično kako smo na to u posljednje vrijeme uglavnom već navikli.

Uz napomenu da novi milenij nije ništa drugo do sljedeće, uskoro sutrašnje jutro — u kojemu će svijet biti onakav kakav je bio i jučer, a ljudi isti kao i lani — kako već to neizravno kaže Jergovićev sevdah, nastao, čini mi se, u prvom redu za stare, a tek potom i za Nove godine.

Kruno Lokotar

Narodna

Prije zore ustala Almasa djevojka

Prije zore, prije galebova

I na pendžer bolna izlazila

Moj Murate, moje radovanje

Kono moja, moje drugovanje

Moj sokole, moje ljubovanje

Oj surgumu, dugo putovanje

Prije zore ustala Almasa djevojka

Prije zore, prije galebova

I na pendžer bolna izlazila

Srebrenico, srebrilo ti srce

Prokletnico, prokleta ti bila

Ti mi uze moje radovanje

Radovanje i jedino ljubovanje

Oj Murate, moja tugo

Tužna ti sam tri godine dana

Tri godine i još jednu noć

Aman noći, nikad bijela dana

Prije zore ustala Almasa djevojka

I na pendžer bolna izlazila

Poletjela duša prije galebova

Govori hauzmajstor Šulc

Svaki put kad se za novčanik mašiš, upamti jedno

Nema tog plaćanja na ovom svijetu, niti jedne pare što ju dadneš

A da nije provedena u završnom računu, pa kad nešto negdje plaćaš

Sjeti se, nepoznat netko, netko sličan tvojoj majci

Zbira svaki dinar, dolar, marku, liru, svodeći tvoje račune

U jedan završni, a ovaj svijet u kojem svaka stvar ima svoju cijenu

I ljubav, čim se pošteno ne plati, u paru je moguće izmjeriti

Samo tuga i buđenje osamljenih žena nemaju cijene

Zato se, sine, rađaju djeca i zato ovaj svijet svake godine

Čim dođe mart i ogrije zemlja, za prošlu godinu svodi račun

Prebroji svaki novčić, ubilježi svaki trošak, sakrije sitni gubitak

Za tugu, buđenje osamljenih žena, netko sličan tvojoj majci

Odlaže kraj

Žalost za tetku Anđu

Umrla je proljetos, da se više ne muči, tetka Anđa iz Nušićeve ulice

Živjela slatko osamdeset i koju, jela slatko, smijala se slatko

I umrla tako, u snu sa smiješkom, zaboravljena od tumora

Koji joj dugu godinu nije dao mira, tetka Anđa iz Nušićeve ulice

U vrijeme onog rata vlas kose je udjevala u iglu i djeci zašivala rane

Na žalost smo došli njezinoj kćeri, teti Lidiji, blagajnici iz pošte

Pružala je ruku i sa svakim otplakala malo, a onda je iznijela džezvu

Crvenu s bijelim pjegama, pa se kafa pila do duboko u noć Umrje Anđa, uzdisao je hauzmajstor Šulc čim bi vidio nekog

Kako fildžan prinosi usnama, onda bi se taj zagrcnuo, a teta Lidija

Zaplakala kratko, kao da oko čisti od prašine. Umrje Anđa

Dahnu on o ponoći, zarumeni se debeli Nusret, iskočiše mu oči

I žile premrežiše čelo: Nek joj je rahmet, ali ne moram i ja

Dreknu, a u žalosnom času jeknu smijeh, poslije su se pričali vicevi

Teta Lidija iznijela rakiju i svi se ponapijaše, samo je hauzmajstor Šulc

Ostao trijezan jer je ranim jutrom Ahmedu Teftedariji išao popravljati

Mašinu za veš

Voda koja je ugasila vatru

Za Prvi maj Mairu Nahmijasu pukla cijev u kuhinji

Dolazite gospon Šulc, tonemo ko Noa, Titanik i Slavica zajedno

Kad tamo već curi voda ispod ulaznih vrata, gospođa Rozika sklapa ruke

Mair grabi svijećnjak s poda, kao da je od soli pa će se istopiti

I šta je radio svijećnjak na podu, tko će ga znati

A onda vidim na dvosjedu ispod prozora dvije djevojčice, nisu još ni za školu

Dignule nožice gore i gledaju u mene kao da sam ja donio kvar

Kose im crvene kao zastava, crvenije vidio nisam ni u budimskih kurvi

Unučice, šapnu Mair, a ja se postidih svoje primisli

Došla je voda da gasi vatru, rekoh očekujući smijeh

Unučice, ponovi Mair kao da ga nisam čuo i meni se nešto stisnu u grlu

A cijev pukla kao da je unutra eksplodirala bomba, rascvjetala se ko neven

Nahmijas se ni sjetio nije da zavrne ventil, takva je starost u ovom gradu

Tu djecu više vidio nisam, poznao bi ih sigurno, po kosi

Nepopravljiv kvar hauzmajstora Šulca

Hauzmajstor Šulc popravlja tostere i tranzistore, mehaničke igračke

Plinske štednjake, vodovodne i elektro instalacije, lovačke puške

Haube u frizerskom salonu Kod Melihe, poni bicikle, papenove lonce

i kućna zvonca, a u prošlom je ratu hauzmajstor Šulc popravljao ustaške avione

Lično je on s aerodroma u Rajlovcu ispratio pukovnika Džala na Staljingrad

Poželio mu sreću i stegnuo ruku, premda protiv Rusa nije imao ništa

A ustaše su mu bili kao i svi drugi kojima popraviti treba pokvarene stvari

Hauzmajstor Šulc ne vjeruje u državu, Boga i Savez komunista

Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času

Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar

Sve svoje alate hauzmajstor Šulc nosi u sivoj avijatičarskoj torbi

Ovdje je bio znak, šapće i pokazuje malim prstom, dvoglavi njemački orao

Hauzmajstor Šulc zna da zagrobni život ne postoji, vidio je to po stotinu puta

Na ormaru u kuhinji drži dva popravljena budilnika, grijalicu na struju i dječji pištolj, čak četiri papenova lonca i plastičnog miša koji svira etidu kad ga povučeš za rep

Naručili popravak, pa umrli, širi ruke i prijekorno klima glavom

Da ima života poslije smrti netko bi došao po sve te stvari

Ili bi otišle tamo gdje sad borave njihove duše

Teorija kvara

Čitao sam da se za Dan mladosti na stadionu popalilo pedeset hiljada sijalica

Da je jedna pregorila propao bi slet, veličanstven je to rizik

Pedeset hiljada malih svjetala od kojih zavisi jedno veliko

To je kao pedeset hiljada vojničkih srca, kad stane jedno staje čitav svijet

Ja u to vjerujem, a ne u poeziju, ja vjerujem u svjetlo

Pedeset hiljada puta ugasivije od bilo kojeg svjetla, od šibice i žara cigarete

Od sunca, pjesnici bi da poprave kvar u svijetu, ali ga ne znaju naći

Njihov je svijet nepopravljiv jer u njemu nije moguć kvar

Jer ne postoji pedeset hiljada sijalica i užas električara

Koji zna da kvar jedne gasi sve

Testament hauzmajstora Šulca

U san mi dođu vinogradi, gradovi u kojima nikad nisam bio

I znam, to je smrt, ne može biti drugo, pa zatvorim oči još jednom

U svom snu, i više ne sanjam ništa, dođe li jednom san za snom

A doći će jer došao je svima, nikom ga neću reći, ja žalim revolucije

Što planu kao vatromet, vidio sam ga pedesetšeste u Pešti

Pa se pretvore u dim, u miris sumpora, on traje dugo

Kao zemlja bez nade, žalim atentatore, oni su uzalud bacali bombe

Ali najviše žalim Hajima Gaona, sa Čabrinovićem je pričao čas pred pucanj

Ispitivali ga poslije u policiji i nije priznao ništa

Pustili ga jer je bio lud, sin brata i sestre, kao ovaj grad

U san će mi doći i onda kad ga ne bude više, skriveni raj

U imenu grada, što saraj je na kraju svijeta koji se ruši

U dušu i duša biva prah

Vjerovanje

Moj otac zvao se August, a rodio se u januaru i umro u novembru

Sklapao je stolice od grubo tesane jelovine, za sirotinju i one što ih je lako

Prevariti, ali nije varao on, varali su drugi, sve ima svoju cijenu

Svaka stvar i istina, moj August to nije znao, ili mu je bilo lakše ne znati

Prva sestra zvala se Ruža, druga Nevenka, treća Lijerka

Tada sam se rodio ja, August je jednom tesao kolijevku

Nije mrtvački sanduk, pa da ga djetetu svakom tešem, govorio je

I nije se šalio pritom, premda su godine bile takve, pred ratove za smijeh

Stvorene, moj otac August vjerovao je u sve u što se vjerovati treba

I još malo preko toga, u bezgrešno začeće, sedam dana stvaranja svijeta

I u to da Job pati više od ostalih, u janje koje odnosi grijehe svijeta

I u to da zimi u trulom drveću cvile duše mrtvih vjeverica

Aviomodelar

Bio je iz Besarabije i vjerovao da Primorkinje jutrom sole more

Jedna noga bila mu je kraća

Pobjeđivao je deset godina na prvenstvima kraljevine u aviomodelarstvu

Primio pehar iz ruku Milana Stojadinovića

Nikad nije otišao južnije od Sarajeva

Ali njegovi avioni priča se jesu

Nošeni vjetrom sjevercem, viđeni nad morem blizu Mljeta

Onoga jutra kada je Hitler ušao u Rumunjsku

A njemu prepuklo srce za sjeverom

Vidjele su Primorkinje nerastopljenu sol nad morem

Kristale umjesto zvijezda

Ogledalo umjesto sunca