Savski nasip

Toga je prosinačkog dana bilo sunca koliko te volja. Savski nasip, topli čaj i kuhano vino, nekoliko desetina prijatelja, govor i riječi otopljene vlagom i nošene hladnim vjetrom uz rijeku grijao je i one koji ga i nisu mogli čuti. I sve to u pohvalu dva nova djela. U čast Kotača vremena Milene Lah, koja je nastavila s nama planetarno sanjati i Žabinjaka Stjepana Gračana (s tri žabe od sedam predviđenih). Ta skupina građana-mjesečara učinila mi se dislociranim i sretno napuštenim bićima; ispred vlasti, ispred države, ispred sistema. Ljudi promrzli, ali zadovoljni i zagrijani svojim entuzijazmom, prirodni, jednostavni... Bolji od svega. Bolji od svih. Uvijek su i bili bolji. Na njihovoj se vatri unutrašnjeg sagorijevanja stvarala bolja slika svijeta nego što je bila i živjela je, uostalom, jedna bolja ili makar podnošljivija sadašnjost.

Gledajući tu neformalnu grupu građana, kipara i njihovih prijatelja, u jednoj maloj opustošenoj zemlji (kakvom je naziva jedan radijski jingl) pomišljam istodobno kako je unutrašnje ključanje u Hrvatskoj otporno i na svoj način moćno, a kako je teško izmiriti dva svijeta koji se u Hrvatskoj nikako — barem za malenkost ili sitnicu — ne mogu približiti.

Mislim s druge strane na svijet koji usprkos žalosnoj slavi živi u spiljskim dimenzijama kanibalizma, u zemlji svekolike oskudice, u kojoj se živi od svojevrsnoga lešinarenja, potkazivanja, prokazivanja, tužibabanja, u kojima jedni rade o glavama drugih, u zemlju gdje su dvorske intrige najzanimljivije štivo, u zemlji u kojoj pola svijeta gladuje, u kojima životinjsko carstvo nije ime za dječju čokoladicu koju djedovi ne mogu priuštiti unucima, nego u ovom zvjerinjaku — slika i ime stanja. U zemlji u kojoj caruje nova odvjetnička vlast, gdje su televizijske kamere i sudnice i stratišta bez pravila i kodeksa, u zemlji krivo shvaćene javnosti rada kao odriješenih ruku za blaćenje i medijsko sakaćenje, raspinjanje svih nesrodnih mišljenja, u zemlji pokajnika i pokornika... u sredini u kojemu je nekome jučer palo na um televiziju proglasiti katedralom duha, a danas Djeda Mraza Antikristom i uzročnikom svakoga zla!

A onda dolete tužne vijesti o smrti ponajboljih ljudi ili o smrti čovjeka kojega ova sredina doista nije zaslužila i koja je ne tako davno ismijavala njegovu kandidaturu za prvoga čovjeka ove zemlje, a danas nariče i topi se u suzama. Uostalom, grob je u Hrvata divna prilika— kako kaže Ujević. Moralna vertikala, bruji u rojevima i zborovima drhtavih i ucviljenih glasova. Ali kako je moralna veritikala tako neslavno i jadno prošla? Ili kako smo svi tako jadno prošli?

Istodobno glavni grad Hrvatske, Vukovar, ostavljen je manje-više samome sebi s očajnim povratnicima bez posla, s dojmom da će se svaki intervjuirani i kamerom uočeni povratnik sutra ili malo kasnije ubiti. Totalnu neosjetljivost za sudbine drugih krasi ovaj svijet. Zemlja u kojoj se o Vukovaru čuje na dan obljetnice njegove tragedije. Njegove?!

O kulturi tu ne treba odviše govoriti. Ona je sirotica iz popularne priče o šibicama koja opipava svoj mali prostor u tmini ovoga svijeta, a to će manje-više reći u samoći čina i individualnoj odluci. Oni na Savskom nasipu još su ovdje idealistički ostaci i zagovornici Velikoga Carstva za koje je osigurana ravnodušnost ili poneka mrvica sa stola — ali carstva koje se, premda živi u odricanju i u bijedi pod vedrim nebom, hvali svojim potleušicama kao raskošnim palačama u kojima živi najgorljivija vjera o jednoj boljoj zemlji i boljem uređenju u kojemu će sve doći i zauzeti svoje ispravno i zasluženo mjesto. To je carstvo koje se ne raspada niti će se ikada raspasti.

Na kraju ovoga milenija i na kraju ovog stoljeća nju po svemu sudeći ne čeka ovdje ništa dobra niti išta boljega. Navikla na sve, ona je i nadalje spremna na sve. Njezina je nadmoć neupitna, ali ona u tome ne uživa. Ona bi voljela da poput zarazne bolesti poništi puku sirovu jedrinu svijeta.

Likovni događaji 2000.

Savski nasip: Kotač života Milene Lah i Žabinjak Stjepana Gračana, prosinac 2000.

Marija Ujević, Spomenik Kralju Petru Krešimiru Četvrtom u Šibeniku (postavljen 21. prosinca)

Duje Jurić — dvije-tri izložbe u tijeku godine

Zlatni rez— knjiga Mladena Pejakovića

Zlatko Keser, izložba u galeriji SC u Zagrebu, prosinac 2000.

Josip Diminić — retrospektiva u Domu umjetnika u Zagrebu

Ive Šimat Banov