Satirička melodrama

Satirička melodrama

Opservacija života svoje nezaštićene radničke protagonistice iz pregrađa, ne odustajući ni od golikovskog simpatiziranja običnog puka, a ni od melodramatskih tonova, Matanić pritom upleće u ikonografsku mrežu postkomunizma na hrvatski način

Hrvatskom filmu hoće se biti komedijom, a to je htijenje već i statistički (brojem žanrovskih primjeraka) provjerljiva činjenica. Neke od razloga nije teško pronaći: uspjeh Brešanovih komedija, a potom turobni neuspjeh životnih, izvanfilmskih projekata nakon kojih preostaje ili šutke potonuti ili se gorko/slatko nasmijati. Na kraju, tu je i prodor nove generacije novofilmaša kojoj ionako nije do ozbiljnih stvari, ili im pak one služe tek kao povod za ironiziranje, humorno razigravanje i scenarističko nadigravanje navodno ozbiljne i prilično kilave kinematografije. A ta se u devedesetima i prečesto neslano narugala kako zbilji, tako i potencijalnoj publici.

Nema dvojbe da su sva tri faktora kumovala i komedijskom habitusu kinoprvenca Dalibora Matanića Blagajnica hoće ići na more. No ovaj put nije riječ samo o eksploatacijskom fenomenu, jer Matanić, premda još nije dobio diplomu zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, nije ni posve anoniman debitant, a, povjerujmo za sada u to, ni hiroviti mladac koji bi na brzinu htio prodati utrživu robu. Štićenik FACTUM-a, jedan od autora prije dvije godine zapažena dokumentarca Bag, a potom i nagrađene špice Motovunskog festivala. Premda je teško reći što je bilo čije u prvim profesionalnim projektima autorskoga trojca Matanić-Rukavina-Tomić, humorni portret Karlobaga sročen od materijala zatečena na cesti i ludički priređenih cveba te nostalgično patinirana i dojmljivo stilizirana pozivnica na Motovun najavljuje otklonaškog filmaša koji tek treba pronaći i pravi, ogledni tekst za samostalno nastupanje.

Prvi takav tekst, potvrđujući Matanićevo autorstvo u navedenim kratkim filmovima, djelomice je i intertekst, utoliko što započinjući portret blagajnice koja hoće ići na more scenarist izravno citira dokumentarac Kreše Golika Od 3 do 22, pa se time hotimice deklarira i kao golikovac. Opservacija života svoje nezaštićene radničke protagonistice iz pregrađa, ne odustajući ni od golikovskog simpatiziranja običnog puka, a ni od melodramatskih tonova, Matanić pritom upleće u ikonografsku mrežu postkomunizma na hrvatski način. Ta mreža donekle se preklapa s karakterizacijskom križaljkom u kojoj se mnogo polaže na lajtmotivičko razigravanje tipiziranih pobočnih likova. To je upravo ono što iskupljuje od banalnosti siže Matanićeve prigradske komedije sa središtem u samoposluzi, tim više što priču nose karakterni antipodi: protagonistica je nezaštićena, plaha i stidljiva samohrana majka (Dora Polić) koja se od bahata antagonista — šefa posluge (Ivan Brkić), ne usuđuje zatražiti sedam dana prijeko potrebna godišnjeg odmora. Crpeći detalje iz svakodnevnice, Matanić u ovom sukobu posreduje bizarnom arbitražom epizodista radnje. Za tezgom stoluju jedna brbljava (Vera Zima) i jedna dementno šutljiva prodavačica (Hana Hegedušić), a prodavaonicu naizmjence obilaze susjedi: penzionerka-kleptomanka (Marija Kohn), lokalni poštar modar od nasrtaja otimača mirovina (Vid Balog), ekscentrični policajac (Milan Štrljić) ćudoredno zaokupljen zlom i nepravdom, na koncu glavom i bradom Drago Diklić kao evergreen cameo-začin sa zagrebačke glazbene scene!

Funkcionalno raspoređeni u fabuli, dojmljiva vizualnog ili verbalnog gega, gdjegdje realistično preslikani iz života, a ponegdje dotjerani do praga groteske, bizarni epizodisti svojim pravilno ritmiziranim pojavljivanjem, nadograđivanjem i reagiranjem, unose živost u priču u kojoj plašljiva protagonistica zaokupljena tek jednim motivom — odlaskom na godišnji odmor — nameće spori ritam i sjetni ton.

Ono što može zasmetati gledaocu osjetljivu na uopćavanja bilo koje vrste zapravo je i jedna od bitnih slabosti Matanićeva prvijenca. Premda pripada naraštaju koji je barem djelomice najavio otklon od stereotipija, okrenuvši se suptilnijem obliku ironijske inverzije zadanih modela (najočiglednije u slučaju Hrvoja Hribara), Matanić nije podlegao izazovu novokomponiranih stereotipa, koji u ovom slučaju stigmatiziraju posve određenu populaciju. Zdušno glumački predani idiomu nepoćudnih dotepenaca i zadanim ulogama sumnjiva zagrebačkog Hercegovca i agresivne Hercegovke koja kreće u nepotističko osvajanje Zagreba, šef Ivana Brkića i Jadranke Nine Violić su sirova i negativistička investicija komične melodrame koja bi htjela biti golikovskom. Dalo bi se raspravljati i o dramaturškim pukotinama ovog satiričko-melodramatskog amalgama, a i o kompaktnosti stilske kompozicije kojom je Blagajnica krenula na more. No, prije skoka u dubine ipak pričekajmo sljedeći Matanićev projekt.

Diana Nenadić