Reaktivirat ćemo centre za kulturu

Reaktivirat ćemo centre za kulturu

U Zagrebu imamo pet-šest centara za kulturu čija gradnja traje desetak godina, a još nisu dovršeni. Silan novac utrošen je za njih, a u dijelu njih ne događa se ništa. Centar u Travnom gradi se osamnaest godina, a teška je situacija i u Dubravi i Susedgradu, koje želimo aktivirati. Kulturni centri trebaju biti pozornice za alternativne grupe, off-grupe. Ne moraju svi nastupati u Gavelli, u HNK

S Mladenom Vilfanom, dogradonačelnikom Zagreba zaduženu za društvene djelatnosti, razgovarali smo o političkom djelovanju Vlade Gotovca, njegova dugogodišnjeg stranačkog predsjednika, te o brojnim aktualnim pitanjima vezanim uz Vilfanovo područje djelovanja: izgradnji novih objekata za potrebe kulture i obnovi starih, stanju u hrvatskim kazalištima i drugim kulturnim ustanovama, reaktiviranju centara za kulturu, budućnosti Kinoteke i drugom.

Kao njegov stranački kolega, što možete reći o političkom djelovanju Vlade Gotovca u samostalnoj Hrvatskoj?

— S Vladom Gotovcem surađivao sam posljednjih osam godina. Naravno, on je nacionalna figura prisutna u hrvatskom kulturnom i nacionalnom životu desetljećima, no ja mogu nešto više reći o njegovu djelovanju kao političaru. Imao sam prilike pratiti njegove metamorfoze, ali i temeljni kontinuitet. U početku, a bili smo saborske kolege, politika mu je bila samo dobrodošla govornica. Bilo mu je bitno da kulturni život Hrvatske, osobito rad Matice hrvatske, postavi na zdrave temelje, te je u politici više sudjelovao kao jerihonska truba nego kao praktičan političar. Ponekad mi je zvučao kao posljednji ilirac. Kao što su ilirci u početku bili neshvaćeni, njemu se to događalo i u novoj, samostalnoj hrvatskoj državi. Bio je jednostavno Europejac na brdovitom Balkanu, a to nije nimalo lako. Nosio je taj križ uporno i dostojanstveno.

Tadašnja vlast jednoumnoga pokreta tretirala je Vladu Gotovca kao remetilački faktor. On je tu vlast neprestano uznemiravao, uznemiravao je savjesti ljudi. Pokušavao je u hrvatski politički život unijeti moral, osjećaj da gruba pragma ne smije prevladati i da u politici moraju doći do izražaja i temeljne kulturne vrijednosti. Poznata je bila njegova izreka da je politika kurva samo onda kada je kurve vode! Ta će njegova rečenica ostati u dugom sjećanju.

Kao što nitko nije idealan, i Gotovac je imao trenutaka kada se nije snalazio u praktičnim stvarima. On politiku nije ni shvaćao kao skup pragmatičnih postupaka, nego kao službu domovini na jasnoj moralnoj okomici. Nažalost, bio je često trubač u pustinji, a znali su ga na grub način i vrijeđati. Nikad neću zaboraviti raspravu o proračunu iz 1993, kada je on kao predsjednik Matice hrvatske i saborski zastupnik pokušavao izboriti za Maticu nešto više novca jer je prokišnjavao krov Matičine zgrade, i ta je važna kulturna institucija bila u teškoj oskudici. Vice Vukojević mu je tada iz saborske klupe doviknuo: Otiđi iz Matice pa će se naći novci! Dakle, pokušavali su ga destabilizirati, ne samo politički, nego su mu željeli sugerirati da je on izgubljeni čovjek, zalutao u vremenu i prostoru. Gotovac je uvijek nastojao zadržati pravu liniju, ne vrludati, i dobrim je dijelom u tome uspijevao.

Što je Gotovčevo glavno nasljeđe u hrvatskom političkom životu?

— Prije svega to je shvaćanje politike kao časna djelovanja. O tome je on neprestano govorio i mislim da mu je to na stanovit način politička oporuka. Vrlo često tu nije nalazio sugovornike ni u vlastitoj stranci, osobito ne u HSLS-u. Mnogi su ga nastojali iskoristiti za svoje male probitke. Gotovac se tomu žestoko odupirao, iako su u njega emocije često pobjeđivale političku svrhu. Neki su ga smatrali donkihotskom figurom u hrvatskoj politici, no mislim da svako vrijeme treba ličnosti poput Vlade Gotovca, a pogotovo ih je trebalo posljednje desetljeće. Nekad bi ga protivnici znali i srušiti, ali on je uvijek ustajao i zadržao je svoju uspravnu staturu do smrti. Po tome ga je hrvatski narod i prepoznao. Odjek njegove smrti u hrvatskoj javnosti, među običnim ljudima, bio je vrlo velik. Ja sam pratio stotine i tisuće ljudi koji su ovih dana prodefilirali kroz naše stranačke prostorije i mislim da je njegovo najveće odličje način na koji je hrvatski narod primio njegovu smrt.

Koja je važnost proteklih izbora za gradske četvrti za građane Zagreba?

— Mislim da se još dovoljno ne shvaća važnost tih izbora. Ono što je u Europi neupitna činjenica i praksa, a to je načelo supsidijarnosti, dakle rješavati probleme tamo gdje nastaju, uz izravno sudjelovanje građana, u ovako centraliziranoj državi kao što je Hrvatska nije još dobilo pravo građanstva. Pogotovo je to slučaj u Zagrebu, koji je već desetak godina strogo centraliziran grad. Građani samo vrlo posredno imaju utjecaj na život grada. Smatram da je zadaća ovih izbora politiku približiti ljudima, da građani konačno mogu odlučivati o svojoj životnoj okolini. To je zadaća lokalne i mjesne samouprave i ništa drugo. To nije vlast, nego samo uporište preko kojega građani mogu utjecati na više sfere gradske uprave. Ljudi se vjerojatno neće odmah snaći u novoj situaciji ni osjetiti koje im to mogućnosti pruža, ali vrijeme će učiniti svoje i mislim da će svaki sljedeći izbori za gradske četvrti ljudima biti sve zanimljiviji i da će tu prepoznati mjesto gdje mogu utjecati na život neposredne okoline.

Hoće li vijeća gradskih četvrti raspolagati novcem i hoće li moći utjecati na kulturni život građana? Neke su gradske četvrti danas kulturno siromašnije od seoskih naselja...

— Mislim da je centralizacija Hrvatske išla od vrha do dna. Ona se osjeća i u gradu Zagrebu. Neki su dijelovi grada uistinu na rubu kriminalnog odnosa prema potrebama svojih građana. Gradske će četvrti imati samo posredan utjecaj na velike kulturne institucije, koje će ostati u djelovanju države ili grada, ali ono što je bitno jest da se stvaraju žarišta, jezgre u centrima za kulturu. Centri za kulturu danas to nisu. I danas se kolebamo na koji način kulturno osmisliti život pojedinih dijelova grada. Nastojat ćemo što prije osposobiti te centre za kulturu, pazeći da se to ne pretvori u nametanje sadržaja od strane gradske birokracije. Gradske četvrti imat će vlastiti novac za akcije u svojoj sredini i ovisit će samo o njima za što će ga upotrijebiti.

No, smatram da vrhunsku kulturu, a Zagreb je vrhunski centar ovoga dijela Europe, treba osmišljavati na širem planu, i ne dopustiti da se Zagreb provincijalizira. On nije nikada bio kulturna provincija, pa ni onda kada je imao pedeset tisuća stanovnika, i tu moramo paziti da ne razbijemo stvari koje funkcioniraju. Gradske četvrti imat će povoljan vjetar u jedra. Nastojat ćemo ih ohrabriti, ali ćemo ipak ljudima koji vode kulturne centre, zajedno s građanima koji žive u toj četvrti, prepustiti da kažu što žele i da to pokušaju ostvariti.

Gdje vidite najveće probleme u pojedinim društvenim djelatnostima za koje ste mjerodavni?

— Postoji pristup među kulturnjacima koji se poziva na staru poslovicu Regnum regni non prescribit leges. To bi u ovom slučaju značilo nemiješanje u tuđu sferu. Ono u što se mi kao gradska uprava ne želimo miješati jest program. Mislim da to u potpunosti pripada kulturnim djelatnicima, umjetnicima, koji ga moraju osmišljavati. Ako to budemo radili mi iz gradske uprave, to će podsjećati na naloge iz komiteta iz prošlih vremena. Kulturni djelatnici imat će našu potporu u tome da sami, bez ikakva političkog utjecaja, formiraju program.

Financiranje je drugo pitanje. Vrlo često apetiti su megalomanski. U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko teatarskih grupa koje su napravile odlične stvari. No, postoji tendencija koja me zabrinjava, a to je da čim netko napravi tri dobre predstave želi svoje kazalište, svog portira, svog vatrogasca i rekvizitera. No, to ne vodi nikamo. Zagreb ima dovoljno zgrada i dovoljno pozornica. Nemojmo sve institucionalizirati. Omogućimo da se kulturni život usmjeri na programe, a ne samo na ciglu i beton. U nekoliko sam navrata naglasio da ćemo pojačavati ulaganje u programe, a ne u ciglu i beton. U Zagrebu imamo pet-šest centara za kulturu čija gradnja traje desetak godina, a još nisu dovršeni. Silan novac utrošen je za njih, a u dijelu njih ne događa se ništa. Centar u Travnom gradi se osamnaest godina, a teška je situacija i u Dubravi i Susedgradu, koje želimo aktivirati. Kulturni centri trebaju biti pozornice za alternativne grupe, off-grupe. Ne moraju svi nastupati u Gavelli, u HNK. Želim se susresti s ljudima koji bi udahnuli duh tim centrima da se oni ne pretvaraju u KUD-ove, nego da te skupe objekte iskoristimo na bolji način. Mislim da se trenutno ne koristi ni deset posto njihovih kapaciteta.

Kakva je situacija u kazalištima?

— Vrlo sličnu pojavu imamo među kazalištima. Zagreb sa sedam kazališta ima oba ekstrema: žive kolektive s burnim životom, a spomenuo bih kao takvo Kazalište Komediju, a s druge strane imali smo sve donedavno kazalište Žar-ptica koje je godišnje imalo sedamnaest izvedbi, a koštalo nas je dva milijuna i sedamsto tisuća kuna. Mislim da su to bile najskuplje dječje predstave na svijetu. To je velika sramota. Sada je za ravnateljicu došla Marija Sekelez, već se osjećaju neki pomaci i ja se nadam da će to kazalište za djecu i mlade upravo krenuti u smjeru u kojem godinama ide Komedija.

Kako ocjenjujete rad HNK?

— HNK je prilično okoštala institucija, iako je to nedvojbeno prvorazredna kulturna ustanova za Zagreb i za Hrvatsku. To je kazalište u velikim problemima, organizacijskim, financijskim, ali čini mi se da je najveći problem što ono ne uspijeva, uprkos stalnom traženju, pronaći svoj pravi profil. To je silno skup ansambl, koji jednim dijelom mora biti skup, zbog opere i baleta, ali ono što bih ja volio vidjeti malo je više živosti. Nastojat ćemo što više financirati one koji su vitalni, živi, koji idu s novostima, koji pokušavaju pronaći novu publiku i pritom ne izgubiti staru.

Za sve programe formirali smo komisije koje čine stručnjaci iz pojedinih područja. Iz gradske se uprave nitko nije miješao. Moj je izričit nalog bio da se gradska birokracija ne miješa u programe. Uvjeren sam da ćemo se na taj način uspjeti pomaknuti naprijed iz sadašnjeg stanja.

Kakvo je stanje objekata kulture u Zagrebu?

— Mislim da je za sve kulturne institucije problem što su zbog glupa načina financiranja došle u stanje fizičkog raspada. To znači da se godišnje ulagalo po dva milijuna kuna za održavanje tridesetak kulturnih ustanova. Istodobno te ustanove zauzimaju prostor od sto dvadeset i tri tisuće četvornih metara. Za proračun iduće godine povećali smo četiri puta iznos za kapitalno održavanje, da spasimo što se spasiti može. Poseban novac izdvojili smo za Lisinski, koji se počeo urušavati. Za sve navedeno izdvojit ćemo ukupno osamnaest i pol milijuna kuna. Mislim da je to pravi put.

Iduće godine dovršit ćemo novu zgradu Zagrebačkog kazališta lutaka, koja će biti svjetski hit u arhitekturi i opremi. Građevinski radovi uglavnom su završeni, no trebat će nam još četrnaest milijuna kuna za opremanje kazališta. Ansambl nosi golemu odgovornost da tako veliko ulaganje opravda kvalitetnim programom. ZKL treba postati žarište, jezgra zbivanja u lutkarstvu, s kojim ćemo se moći ravnopravno natjecati s drugim zemljama koje imaju znatno dulju tradiciju.

Kako komentirate problem kazališta Trešnja, čije osoblje odbija prihvatiti ravnateljicu koju je predložila mjerodavna komisija?

— Trešnja je kazalište koje je u našoj crno-bijeloj skali negdje u sredini. Nije to kazalište koje se odveć ističe, ali ima i lošijih. Pri izboru ravnatelja normalna je pojava da kolektiv krene linijom manjeg otpora, pa se predlažu ljudi koji su se nekritično ponašali u upravljanju pojedinim kazalištima, a mi ne bismo htjeli da situacija uvijek bude umrtvljena i beskonfliktna. Mi ne idemo linijom manjeg otpora da slušamo samo ono što zaposlenici žele, jer oni često pokušavaju nametnuti ljude koji im idu niz dlaku. A mi bismo htjeli, kako je rekao davno Vlatko Pavletić: »Neka bude živost!« Ne znam kako će se situacija s imenovanjem ravnatelja Trešnje razriješiti. Gradska skupština ima posljednju riječ.

Za ravnatelja ZKM-a predložen je Slobodan Šnajder. Kako ocjenjujete taj prijedlog i smatrate li da je on u stanju razriješiti probleme u toj kući?

— Ocjenjujem ga dobro i smatram da Šnajder ima što reći, a već je mnogo i rekao. No, nadam se da se to kazalište dolaskom Šnajdera neće pretvoriti u Burgteatar. To je ipak drukčija ustanova, a i samo ime Zagrebačko kazalište mladih određuje mu koncepciju. Volio bih da to kazalište zadrži dimenziju otvorenosti koju imaju mladi ljudi i da se to ne pretvori u situaciju u kojoj ćemo preko kazališnoga repertoara voditi neke stare ratove koji konačno trebaju završiti primirjem i potpisivanjem mira. Kod nas se u politici još vodi Drugi svjetski rat, iako je završio prije pedeset i pet godina, pa ne bih volio da se dolaskom nekih ljudi u kulturi otvore stare bojišnice. No, ja vjerujem u Šnajdera. On je jaka ličnost i nadam se da će ga i kolektiv prihvatiti, a ponajprije da će to učiniti publika ZKM-a, za koju se nadam da će uživati u novim predstavama.

Među kazalištarcima veliku je pobunu izazvala ovogodišnja dodjela nagrada hrvatskoga glumišta, prije svega ona koja je dodijeljena predsjedniku HDDU-a Zlatku Vitezu, na čiji su prijedlog imenovani i članovi ocjenjivačkog suda. Kako vi komentirate taj slučaj?

— Mislim da je to bio vrlo nesretan potez. Svatko tko se prihvati nečega takva morao bi unaprijed sam isključiti vlastita ostvarenja iz kruga djela i osoba koji dolaze u obzir za nagradu. To je ostavilo dosta gorak okus, iako moram reći da su nagrade za životno djelo Tonku Lonzi i Vladi Štefančiću pogodak u sridu. Oni su ostavili dubok trag tijekom svoga rada. Napose mi je drago što je nagradu dobio Štefančić, jer se na ono što izvodi kazalište Komedija iz drugih naših nacionalnih kuća uvijek gledalo s visine, kao na nekakvu manje vrijednu vrstu umjetnosti. Mislim da je nagradom Vladi Štefančiću ta dugogodišnja nepravda ispravljena.

Smatrate li dobrim spajanje funkcija direktora i umjetničkog ravnatelja kazališta?

— Smatram da je loše spajati umjetničku i menedžersku funkciju. To su dvije različite stvari. Netko može biti odličan igrač, a slab trener, i obrnuto. U kazalištu se degađalo da vrhunski redatelji postanu slabi intendanti. Prema tome, ja sam za razdvajanje funkcija menedžera i umjetničkog voditelja kazališta u svim kazalištima. Vrlo se rijetko u jednoj osobi spajaju te dvije kvalitete. Osmišljavanje dobra repertoara potpuno je različita stvar od osmišljavanja marketinga, financiranja i slično.

Kakva je situacija u Zagrebačkoj filharmoniji?

— Orkestar Zagrebačke filharmonije pobunio se protiv ponovnog imenovanja gospodina Ramušćaka na čelo orkestra. On je zatim krenuo skupljati pisma potpore od istaknutih glazbenika i dirigenata, ali to mu nije pomoglo. Kolektiv ga je odbacio, pa smo kao v. d. ravnatelja imenovali čovjeka iz kolektiva, gospodina Pilepića. Došao je i izvanredni šef dirigent i kolektiv je živnuo. Apsolutni mir i idila nisu uvijek najbolji za umjetnički kolektiv. Stoga, ne smatram da je uvijek loše kad se uzburkaju vode oko nekog imenovanja. Jasno, kada se odnosi dokraja zaoštre, kao što se desilo u ZKM-u, onda se to mora prerezati. To onda potpuno paralizira kolektiv i mora se intervenirati. Kolektiv je tada obično podijeljen toliko da ne može sam raščistiti situaciju.

Možete li nam nešto više reći o stanju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski?

— U takvim pričama uvijek ima katastrofičnosti, jarkih boja, ali nema dvojbe da je Lisinskom, s obzirom da tamo rekonstrukcije nisu rađene godinama, treba ozbiljan zahvat. Procjena da za dovođenje Lisinskog u red treba tridesetak milijuna kuna po mom je mišljenju pretjerana. No, u svakom slučaju mi ćemo već ove godine uložiti desetak milijuna kako bismo popravili staklena pročelja, stropove i klimatizaciju. Mislim da su to najbolnije točke, osobito klimatizacija, koja je već u projektu loše izvedena. Mislim da će Lisinskom trebati bitne promjene, ne samo čista šminka. Svakako, to nam je uz ZKL jedan od najozbiljnijih zahvata. Lisinski smo tako već i ove godine znatnije pomagali. Nabavili smo i dva klavira koji uskoro stižu, dva koncertna Steinwaya. U popravke i klavire već je dosad uloženo oko milijun kuna. Lisinski je središnja glazbena institucija, koja je u djelokrugu Grada.

Što je s gradnjom nove zgrade Muzičke akademije?

— Zgrada Muzičke akademije posebno je bolan problem. To je ponajprije problem Ministarstva znanosti, iako će Grad znatno sudjelovati u izgradnji zgrade Muzičke akademije, za koju je predviđeno mjesto u blizini Lisinskoga. Mislim da je to dobra lokacija. Matica iseljenika darovala je zemljište. Nažalost, u državnom proračunu ne vidim nikakav novac za tu namjenu. Tu zgradu mogu sagraditi samo zajedno Grad i Republika. Zagreb u ovom trenutku nema finacijske snage da taj projekt sam realizira. To je visokoškolska ustanova, jedina takve vrste, i stoga smatram da za nju država mora naći novac. Mi ćemo u ovoj godini provesti pripremne radnje, da bi se u 2002. moglo početi s gradnjom. Muzička akademija sada radi u nemogućim uvjetima, a istodobno izbacuje sjajne generacije diplomanata, koji ne samo da popunjavaju najbolje orkestre nego daju i vrhunske soliste.

Kako napreduju pripreme za gradnju Muzeja suvremene umjetnosti?

— Zgrada Muzeja suvremene umjetnosti treća je kapitalna investicija koju moramo ostvariti u trogodišnjem razdoblju. Za nju je lokacija definitivno određena. Mislim da je lokacija u novom Zagrebu pored Inine zgrade dobra. Volio bih da se radi ne samo na građevinsko-arhitektonskim planovima nego intenzivnije i oko postava i koncepcije budućeg muzeja. U posljednje sam vrijeme posjetio nekoliko takvih muzeja u svijetu. Koncepcijski se oni znatno razlikuju, od Amerike do različitih europskih zemalja. Zato se zalažem da naši vrhunski povjesničari umjetnosti, likovni kritičari i stvaraoci stvore ozbiljan odbor koji bi radio na koncepciji toga muzeja. Za sada to ne vidim, svi se bave samo arhitekturom, a nitko postavom, iako je riječ o nečemu što bi trebalo raditi u najmanju ruku istodobno. Mislim da arhitektura ne bi trebala diktirati postav, nego i pri gradnji zgrade treba voditi računa o tome što će u njoj i na koji način biti izloženo.

Što će Grad učiniti u rješavanju problema depoa galerija i muzeja?

— To je vrlo akutan problem. Situacija je užasna u Galeriji moderne umjetnosti, Strossmayerovoj galeriji i drugdje. Imamo pune podrume vrhunskih djela koje zagrebačka publika nije vidjela desetljećima. Mi smo predvidjeli novac za uređenje podruma Klovićevih dvora, no to nije dovoljno. Tražimo odgovarajući prostor za središnji depo koji bi bio izgrađen po vrhunskim tehničkim standardima i u kojem bi naši kustosi mogli proučavati, organizirati izložbe s fundusom i sl. To pitanje možda nije atraktivno za publiku, ali je silno važno za sve muzeje i galerije, osobito one u gradu Zagrebu. Postoji nekoliko lokacija koje razmatramo i nadam se da ćemo to uspjeti realizirati u sljedeće dvije-tri godine. Stvaranjem središnjeg depoa oslobodit će se prostori u muzejima koji će se moći koristiti za rad kustosa, izložbe i sl. Zamjerio bih nekim kustosima što povremeno ne organiziraju izložbe iz fundusa u depoima.

Kakva će biti gradska potpora alternativnoj kulturi, pri čemu ponajprije mislim na Tvornicu, Močvaru, Mamu i sl.?

— Grad je napravio veliki iskorak, pa će tako primjerice off-kazališta prvi put imati samostalnu poziciju u gradskom proračunu. Uložili smo mnogo u Močvaru, a uložit ćemo još. Mladi moraju imati mjesto gdje će uživati u drukčijoj kulturi. Postoji veliki jaz između mlađe i starije generacije. Stariji misle da je to okupljalište narkomana i da se tamo dila heroin, više nego što se bavi off-kulturom. No, mladi trebaju imati prostor u kojem će dati svoj pogled na vrijeme u kojem žive. Ne možemo očekivati da se problemi off-kulture riješe postavkama Isidora Kršnjavog. Dajmo im prilike da pokažu što znaju, što mogu i što žele. Dilanja droge će biti i s tim mjestima i bez njih.

Hoće li se graditi spomenik Domovinskom ratu?

— To je visoko ispolitizirana tema. Volio bih da ima manje politike, a više stvarnog pijeteta prema ljudima koji su dali svoju mladost i živote, da je izvučemo ispod političkih reflektora. Svaka politička opcija vidi svoje ciljeve u takvu spomeniku, a ja bih volio da to bude ono što sam vidio u Washingtonu na Arlingtonskom groblju, ili poput spomenika Amerikancima poginulim u Vijetnamu. Dakle, da to bude nacionalna tema, izvan žarišta grube politike. Čini mi se da to vrijeme nije došlo i da su previše uzburkane strasti. Čini mi se da će trebati vremenski odmak iz te cijele situacije kako bismo stvarno razmatrali projekt koji će biti spomenik Domovinskom ratu, a ne pojedinim politikama ili shvaćanjima politike.

Hoće li se nastaviti s preimenovanjem ulica?

— Sanjam o vremenu kada će tri generacije Zagrepčana, djedovi, očevi i unuci, imati iste nazive ulica. Znam da je komunizam ostavio ono što je ostavio. Svatko tko se nakašljao pred nekim jugoslavenskim žandarom dobio je svoj spomenik u onom poslijeratnom dobu. Dakle, bilo je pretjerivanja u svakom smislu. Zatim je došla herostratska faza rušenja svega iz tog razdoblja, a ipak je antifašizam tekovina demokratskog čovječanstva. Trebalo je pristupiti tom pitanju s aspekta što je kič, a što nije; što zaslužuje spomenik, a što ne zaslužuje, no onda je krenuo dinamit, a ne umjetnički kriteriji. Nakon toga dolazi faza kada hadezeovska vlast nastoji nametnuti odbacivanje svega što je hrvatski narod stvarao u jednom razdoblju. Možda će neki ove moje riječi tretirati kao žal za nekim drugim vremenima, no to nije tako. Mislim da su neke ulice zasluženo izgubile svoje nazive iz komunističkog vremena, a druge nisu. U takvoj situaciji bilo je apsolutno štetno micati naziv kao što je Trg žrtava fašizma. Činjenica je da se na tom trgu, koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata zvao Trg N, nalazio ustaški zatvor u kojem su stradali brojni ljudi i stoga mislim da taj naziv nije trebalo dirati.

No, ne treba zaboraviti da je i komunizam napravio užasne zločine. Žrtve tih zločina od Bleiburga preko Golog otoka zaslužuju svoje ulice. Ako izgubimo povijesnu dimenziju, onda se to pretvara u politički vrlo prizeman sukob. Prema tome, nadam se da će uskoro ta pošast mijenjanja imena ulica i trgova prestati. Da li mi Hrvati imamo dovoljno međusobne tolerancije, pokazat će vrlo skoro vrijeme. Ne treba žuriti i donositi ishitrene odluke, ne treba dirati ono što nas čini dijelom demokratske Europe i demokratskog svijeta.

Kinoteka u Kordunskoj 1 ima silno veliko značenje za filmofile zbog svoga iznimnog repertoara europskog i nekomercijalnog filma. No, njezina je sudbina neizvjesna zbog problema s prostorom. Kako joj grad namjerava pomoći?

— Zagreb neće podupirati film u smislu snimanja igranih filmova, no kada je riječ o Kinoteci, spremni smo pomoći. Riječ je o instituciji kroz koju smo svi prolazili i koja nam je svima osobito prirasla srcu i ne treba se bojati njezina nestanka.

Također treba pomoći da se filmovi koji leže u brojnim arhivima izvuku i prikažu publici. U arhivima leže izvanredne stvari koje gledatelji nisu nikad vidjeli, i igrani i dokumentarni. Nama svakako treba dvorana u kojoj će ljudi moći pogledati i suvremeniji nekomercijalni repertoar, ali i nešto iz hrvatske i svjetske baštine.

Postoji, nadalje, niz umjetnika koji su u jeseni svoga života. Sada je teško bolestan Ranko Marinković, a ne znam da li je o Ranku Marinkoviću napravljen odgovarajući film koji će biti svjedočanstvo jednog čovjeka i jednog vremena. Kada bih rangirao ono što je napravljeno u hrvatskoj književnosti dvadesetog stoljeća, za mene bi Ranko Marinković bio odmah iza Krleže.

Je li povučena inicijativa iz redova nekih, sada bivših, dužnosnika vaše stranke za vašim opozivom i kako komentirate taj slučaj?

— Ona nije povučena, iako je Predsjedništvo stranke tu inicijativu odbacilo. No, skupina ljudi i dalje radi na destabilizaciji mene kao zamjenika gradonačelnika, a i stranke u cjelini. Uskoro ćemo nastaviti stranački sabor, ali je Predsjedništvo stranke zauzelo vrlo čvrsto stajalište da je koalicijska vlast u Zagrebu, u kojoj Liberalna stranka znatno sudjeluje, u interesu i stranke i grada. Takvu vlast mogu destabilizirati samo politički nepismeni ljudi. Ta vlast upravo dolazi u priliku da predloži svoj prvi proračun. Mi smo cijelu ovu godinu radili prema hadezeovskom proračunu, u kojem nismo mogli intervenirati na način na kakav smo htjeli. Poglavarstvo je izašlo pred Gradsku skupštinu 14. i 15. prosinca s terminski vrlo detaljnim i osmišljenim programom rada i novim proračunom.

Konačno, mislim da ljude treba cijeniti po njihovim djelima, a ne polaziti od vlastite zavisti ili neispunjenih osobnih ambicija.

Razgovarao Zlatko Vidačković