Raznovrsno i bogato djelo

Raznovrsno i bogato djelo

Poštovana rodbino, dragi prijatelji i znanci,

Nikad ni sanjati nisam mogao da ću o dr. Ivanu Krtaliću morati kazati nekoliko riječi u ovako tužnoj prilici. Mnogo je vremena prošlo, gotovo četrdeset godina, od onih davnih dana kad smo se počeli družiti. Gotovo kao svi hrvatski intelektualci, vodio je dva, prilično odvojena, života: privatni i javni. Svi mi koji ga izbližega poznajemo znamo da nije bio tužan čovjek. Prije bi se reklo da je bio veseljak koji je i najžalosniju situaciju, osobito vlastitu, izvrtao na šalu. Ali svi također znamo da je to bila samo jedna strana, i to vanjska, njegove kompleksne naravi. Kad nam prijatelji i znanci odu, ode s njima, kao što je poznato, i važan dio našega života. Ovakve nas prigode obično potaknu na svakojake bilance. Ja mislim da je bilanca dr. Ivana Krtalića pozitivna.

Krtalićevo intelektualno djelo raznovrsno je i bogato. Da je poživio, bilo bi još bogatije. Premda je, po svojoj naravi, bio miroljubiv čovjek, sudbina je htjela da upravo on načini golemu antologiju najvećih svađa u našoj kulturi, pravi florilegij psovki i uvreda, u 10 debelih svezaka, pod naslovom Polemike u hrvatskoj književnosti. Znamo da je polemika jedan od najzanimljivijih aspekata hrvatske intelektualne povijesti, pa se taj zbornik stalno može s korišću čitati da bi se proniknulo u tajne strasti što su je pokretale, i što je i danas pokreću. Međutim, Krtalićev je golemi prilog, u raznovrsnim oblicima — od knjiga do novinskih članaka — poznavanju najpolemičnije ličnosti naše kulture Miroslava Krleže, zacijelo njegovo najvažnije djelo. On se misterijem Miroslava Krleže bavio osobito osamdesetih, nakon njegove smrti, pokušavajući otkriti razloge kako je taj pisac, čim se pojavio s prvim važnijim poemama 1914, odmah polarizirao kulturnu javnost, stvarajući osnovni obrazac javne recepcije koji se, začudo, nije mijenjao do konca njegovih dana, a traje i danas. Ispitujući taj fenomen, Krtalić se nije ograničio samo na to da dekonstruira političke i povijesne okolnosti Krležina djelovanja: on je pokušao u samoj njegovoj ličnosti, u njezinoj dramskoj strukturi i njezinim paroksizmima, otkriti nukleus polemičkoga krležijanstva. Njegova knjiga, u dva sveska, Krleža za i protiv, iz 1988, u tom je smislu pravo vrelo dragocjenih povijesno-književnih uvida. Ona je, isto tako, i svojevrsna Krtalićeva intelektualna autobiografija, možda čak ispovijed.

On je, isto tako, prvi u nas, na vrlo originalan i izravan način, problematizirao neobično zanimljivu pojavu povjesničara umjetnosti, slikara i političara Izidora Kršnjavoga, pod režimom Khuena Hedervaryja, kojem su zamjerali madžaronstvo a koji je, istodobno, bio jedan od najvećih graditelja u Hrvatskoj svojega doba. Krtalić je na hrvatskome priredio i komentirao njegove, izvorno na njemačkome napisane, memoare. Njega je, čini se, u Kršnjavoga privukla bogata i praktična komponenta njegova djelovanja, dok mu istodobno nije promakao ni njegov politički oportunizam, na čemu mu je onako žestoko zamjerao Krleža. On je u Kršnjavome vidio netipičkoga Hrvata koji, umjesto da jadikuje, želi nešto javno napraviti, makar i po cijenu političke mimikrije. Ivan Krtalić, kao i većina nas, proživio je svoj vijek u zavađenoj zemlji. Po svojim uvjerenjima, on je pripadao samorodnoj, i vrlo bogatoj, povijesti hrvatske ljevice. Koliko sam ga poznavao, nikad nije bio politički fanatik. Kao novinar i savjetnik u nekadašnjem Republičkom sekretarijatu za kulturu, bio je čovjek na svom mjestu. Mi koji smo ga nadživjeli sjećat ćemo ga se s nježnošću kao prijatelja. Bio sam dirnut kad sam otkrio da je enciklopedija Krležijana njemu i njegovu djelu posvetila doličan prostor. Počivao u miru.

Zagreb, 11. prosinca 2000. (Krematorij)

Marko Grčić