Ptice

Kažu da je sveti Franjo propovijedao pticama. Govorio im je, navodno, o srodnosti i bratstvu među svim Božjim stvorovima. To je i na slikama prikazano: stoji svetac negdje u polju, ispruženih ruku, a ptice kruže oko njega, i slijeću mu na ramena, dok im on govori zanesena izraza na licu. Sveti Franjo je, doduše, propovijedao i drugim beštijama, što je posve logično, jer on je čak i nežive stvari nazivao braćom i sestrama; ipak, zbog nečega se najbolje zapamtilo to s pticama. Možda je razlog u tome što su ptice i same nekako simbolične, jer lete, pa se upravo u simboličnoj ulozi upotrebljavaju za religiozne sadržaje: na slikama se, recimo, i sam Duh Sveti prikazuje kao golub.

Ali, isto je tako moguće da se najviše zapamtila svečeva propovijed pticama zato što je ta propovijed imala uspjeha. Imala je, naime, uspjeha kao malo koja druga propovijed prije i poslije svetoga Franje. Za nju se doista može kazati da je izazvala neposredne posljedice: ptice su poslušale sveca. Jer, on im je, kažem, govorio o Božjim stvorovima i o zajedništvu među njima, o potrebi da se međusobno trpe i da žive jedni pokraj drugih. A ptice su to, čini se, uzele k srcu, pa su počele tako i postupati. Naime, one ptice koje žive u gradovima. Još više, moglo bi se kazati da u gradovima i žive samo ptice koje su poslušale Svetoga Franju.

Koje su to ptice, svi znamo. Ima ih raznih vrsta, manjih i većih, pjevica i nepjevica, selica i stanarica. U gradovima žive vrapci, lastavice, sjenice, kosovi, čvorci, žune, zebe, pa čak i gačci i svrake. Ptice grade gnijezda pod strijehama naših kuća, ili ih slažu od šiblja u gradskim parkovima, ili traže rupe i duplje u deblima, ili se šćućure negdje u zemlji i ondje nose svoja jaja. U svakom slučaju, ptice su tu, i može ih se čuti gdje se glasaju u svako doba godine. Tako sjenice i u gradu dozivaju svojom pjesmom proljeće, a vrane graktanjem javljaju da je stigla jesen. Ptice su u gradu udomaćene koliko i ljudi.

A zapravo za to nema nikakva razloga, to je u svemu tome osobito važno. Na trenutke se ima osjećaj kao da su ptice tu oko nas po nekakvu zadatku, zato što im je naređeno da budu tu, premda bi radije bile negdje drugdje. Kao da im je dužnost da budu ondje gdje jesu. Ili kao da su poslušale sveca, kojem vjeruju i za kojeg znaju da im želi dobro.

Jer, kakva bi razloga ptice mogle imati da borave u gradu? Zrak je ondje loš, nema baš dobra materijala za pravljenje gnijezda, nema ni jako pogodnih mjesta, a postoje i gradovi u kojima je malo stabala gdje ptica može sletjeti pa zapjevati kad joj se pjeva. Nema u gradu ni hrane na bacanje: zbog onoga lošeg zraka ondje ne živi mnogo mušica i crva kojima se ptice hrane, nema tu ni zrna za kljucanje ni bobica za štrpkanje. Napokon, tu je buka, tu su bezbrojni automobili, koji, uostalom, svaki čas pregaze poneku pticu, osobito goluba.

Pa, zašto se onda ptice ipak nastanjuju u gradu? Kažem, teško je smisliti išta drugo nego to da ih je Sveti Franjo nagovorio. Možda se, naime, one naseljavaju pokraj nas upravo radi bratstva među Božjim stvorovima. Jer, to bratstvo u gradu nije metaforično, nego je stvarno, pa nekako ispada da je i grad — barem u nekim vidovima svoga života — poslušao onu svečevu propovijed, kao da je i on ptica.

Jer, ptice u gradu nemaju prirodnog neprijatelja, to je osobito važno. One se u gradu međusobno ne istrebljuju i ne love. Nema u gradu ni orlova ni kobaca ni sova, pa zato tu i manje ptice žive dulje. Točnije, moglo bi se reći da one umiru od starosti, što im se vani, u prirodi, nikada ne događa. Tamo ih, čim se malo uspore, netko zaskoči i pojede. U gradu ih čak ni mačke ne vrebaju. Ispada tako da su u grad došle samo one ptice kojima odgovara takav način života, takav odnos među pojedinim vrstama.

A ljudima opet odgovara da njima to odgovara. Jer, ne ponašaju se samo ptice u gradu neobično, nego se neobično ponašaju i ljudi prema pticama. Oni te ptice hrane, grade im kućice u parkovima, vode o njima brigu. Ljudi, naime, inače uzgajaju i njeguju ptice radi neke koristi: zato da bi ih zaklali (kao pure i patke), da bi im ptice nosile jaja (kao kokoši), da bi za njih lovile (kao sokolovi), da bi im pjevale (kao kanarinci). Nigdje ih i nikad ne hrane samo zato da bi bile tu, da bi živjele, a bez ikakve zadnje misli (kao što to ne čine ni s ostalim životinjama). A u gradu svi činimo upravo to. Kupujemo zrnje, čuvamo stari kruh, pa hranimo ptice samo iz jednoga jedinog razloga: da bi ptice bile ptice, da bi letjele, da bi pjevale, da bi i dalje ostale u gradu. Da bi i dalje živjele u skladu s onim čemu ih je učio Sveti Franjo, u miru s drugim stvorovima.

I sad, ima tu i nečega neobičnog. Lako je dokučiti zašto ljudi hrane ptice: čine to, reklo bi se, za dušu. Vidi se to po okolnosti da su hranitelji ptica odreda stariji ljudi. Oni, s jedne strane, vole vidjeti sve što je živo i sve što se miče. A s druge strane, oni žele popraviti odnos dobrih i zlih djela na svome rabošu prije nego što umru: brinu se, ukratko, što će biti s njihovom dušom. A kako je ptica često simbol duše, onda je sve to i logično.

Ali, kako ptice znaju što im je činiti? Jer, davno je to bilo kad im je Sveti Franjo propovijedao. Kako i ove današnje ptice znaju što je svetac rekao? Zar među pticama postoji usmena predaja, nešto što se prenosi s koljena na koljeno?

Neće biti. Mnogo je vjerojatnije nešto drugo: da oni isti ljudi, dok hrane ptice (kad pruže šaku zrnja, a golubovi se sa svih strana trga zalete prema njima), tim pticama nešto i govore. Oni uče ptice što da rade, uvjeravaju ih da ostanu u gradu i da žive u bratstvu. Oni im propovijedaju. Pogledajte ih samo: usne im se miču, i svaki je od njih mali Sveti Franjo.

Pavao Pavličić