Pseudo-idealizam

Odrastanje, John Turteltaub

Bezdušni »kreten« — savjetnik za imidž Russ (Bruce Willis) susreće svoje »mini-ja« kao osmogodišnjeg dječačića (Spencer Breslin), kerubinski bucmastog izgleda, spontanog i nevino-dječjih postupaka, koji je tko zna kako (scenarij Audrey Wells ne nudi odgovor) iz daleke 1968. doplutao u današnje doba.

Simpatičan filmić, koji ipak ostavlja dojam isforsiranosti i pokušaja imitacije Spielbergovih djela sličnog ugođaja iz ranih 80-ih, pa čak i dobrih starih crno-bijelih obiteljskih komedija — melodrama. Manipulativno Turteltaub (inače potpisnik odlične komedije Dok si spavao) ovu himnu nevinosti pretvara u nešto što nevinost zasigurno nije.

Premisa je obećavajuća, ali ponuđeni pseudo-idealizam poprilično neuvjerljiv. Intrigantna ideja »s elementima fantastičnog« nažalost je protraćena u jednolinijsku priču sa samo jednim glavnim likom, a koji je usprkos tome ostao nedorađen i nerazrađen. Interakcija Willisa i Breslina u trenucima kad dječak postaje odrastao muškarac jednostavno »visi«.

Ovaj istoimenik Chaplinova klasika iz 1920, Willisu je već drugi film u skoro vrijeme u kojem je zaigrao pored djeteta (s Haley Joel Osmentom u Šestom čulu), a od ostatka glumačke ekipe svakako treba izdvojiti izvrsnu Lilly Tomlin u ulozi sarkastično-ironično-cinične, ali odane asistentice, čiji je potencijal u Hollywoodu uistinu neiskorišten, te zanimljivo cameo izdanje Mathew Perryja.

Svojevrsni križanac Velikog Penny Marshall i drugog dijela Povratka u budućnost, The Kid nedvojbeno ima svojih trenutaka, mada kao cjelina ne funkcionira. Ipak poslijepodnevna obiteljska zabava uz njega je zajamčena.

Katarina Marić