Prvi ženski papa

Prvi ženski papa

Hrvatska praizvedba Američke papise Esther Vilar u interpretaciji Jasne Ančić i u režiji Ozrena Prohića ostvarena u hotelu Excelsior

Američka papisa Esther Vilar mogući je vizionarski esej po svemu povodljiv monodramskoj scenskoj prigodi koji propituje najrazličitije aspekte, tragove, povijesna svjedočanstva i perspektivu uloge žene u katoličkoj crkvi, njezin odnos prema vjeri, povijesnom poslanju crkve, odgovorima suvremenosti i svekolikim drugim rezonancama koje nudi takav povod. Spisateljica je Američku papisu, moglo bi se reći, iskoristila i za najrazličitije vlastite i još neke druge ženske obračune, ali i za svođenje računa povijesnih sastavnica u dugim stoljećima izbora crkvenih poglavara.

Vilarova zatječe Američku papisu 2034. godine, nakon njezina izbora za prvoga ženskog papu u nastupnom govoru pred televizijskim kamerama. Fragmente svog obraćanja milijunskom auditoriju Papisa iskorištava za vlastitu inauguraciju u dosluhu s vremenom, kritički preispitujući vlastiti životopis, svoju posvećenost vjeri, crkvi i usudu žene koja, u novim okolnostima, svjedoči i o zapletenosti povijesnih istina i dostupne joj faktografije njezinih slavnih prethodnika, ali i ukazuje na nužnost promjena koje nastupaju samim njezinim izborom.

Usprkos trudu da zadovolji formu i važnost prigode, Papisa progovara i iz same srži ženskog bića, tajni njezinih životnih izbora, pristajući ipak i na uzuse usvojena i vladajućeg svjetonazora s kojim je suočena i kojem je protagonist. Prvakinja Kazališta Marina Držića Jasna Ančić, u svom prvom monodramskom glumačkom istupu, predano i usredotočeno prati središnje i pomalo heretičke misli Esther Vilar, ostajući uvijek dovoljno svoja, prepoznatljiva i posebna glumačka individualnost, gotovo idealna junakinja Američke papise.

Bez suvišne geste, smireno i s glumačkim pokrićem Ančićeva uspijeva interpretirati sudbinu žene pred kojom su nove neispisane stranice vremenopisa, koje će jednom postati povijest. Svjesna te zadaće i završnice svoje životne pustolovine, nudi svoju osobnost kao zalog budućnosti, koju, usprkos svemu (svjesna je toga i sama) neće u potpunosti uspjeti domisliti. Po svemu izdvojena i posebna glumačka interpretacija Jasne Ančić vrijedan je prinos hrvatskom glumištu i nova, obvezujuća stranica njezine bogate glumačke biografije.

Dubrovačka praizvedba Američke papise u kongresnoj dvorani hotela Excelsior ostvarenje zahvaljuje ponajprije Andriji Seifriedu, koji je preveo tekst, njegovu poduzetnom producentskom zamahu i nakani da sličnim kulturnim projektima nametne drukčije odnose unutar dubrovačke kulturne ponude. Redatelj Ozreh Prohić, računajući na glumačku neponovljivost Jasne Ančić, uredno je, bez većih intervencija, ugradio svoj prinos predstavi, kao i kostimografkinja i scenografkinja Dubravka Lošić, u posljednje vrijeme redovita Prohićeva suradnica, koja u svečanu crninu odjevenu Papisu smješta u bijeli dekor televizijskog studija.

Seifried je, računajući na sigurno, odabrao i ostale suradnike, primjerice dubrovačkog kipara Josipa Ivanovića koji je izradio tijaru, i Dimitrija Popovića, koji je autor plakata. Američka papisa će, prema najavama, nakon Dubrovnika obići veći dio Hrvatske, što je, također, jedan od motiva za ovu novu, nakon Matkovićeve monodrame Klitemnestra Glorije Šoletić u produkciji Art radionice Lazareti još jednu dubrovačku nezavisnu kazališnu produkciju koju ostvaruje agencija Argosytours, već dokazani sudionik i kreator i nekih drugih, ponajprije koncertnih, programa u Dubrovniku.

Davor Mojaš