Prilozi za povjesnicu

Prilozi za povjesnicu

U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 5. prosinca otvoren je 28. Zagreb salon, međunarodna izložba fotografije, a u povodu devedesete godišnjice održavanja te izložbe.

U okvirima toga jubileja, rijetka i u svjetskim relacijama, dana 12. prosinca 2000, u okvirima istoga muzeja, u Hrvatskom kulturnom klubu održana je promocija knjige Fotoklub Zagreb, 1892-1992, prilozi za povjesnicu dugogodišnjeg člana i tajnika Fotokluba Zagreb.

Promotor knjige profesor Zdenko Kuzmić, viši muzejski savjetnik, tom je prigodom rekao:

Fotoklub Zagreb zabilježio je doista dugo razdoblje trajanja i života za posve amatersku organizaciju. No sve je to u našem gradu počelo i mnogo ranije, davne 1839. Od tada mnogi će fotografi stvarati povijest naše fotografije. Novaković, Pommer, Standl, Hunn, Varga i mnogi drugi kao da čine logičan uvod za sve ono što će uslijediti. Ipak čvrsti su to temelji na kojima izrasta nešto doista posebno, profilirano u pokret koji pratimo do danas.

Riječ je dakako o fotoamaterima, zaljubljenicima u sliku, posve drukčiju, sazdanu od svjetla i sjene, fotografsku sliku, u kojoj svako od nas nalazi dio sebe, svoju moguću, a često i potvrđenu kreativnost. Od mukotrpnih početaka nove tehnološke i tehničke mogućnosti omogućit će osamdesetih godina prošlog stoljeća posve nov zamah.

Svijet se mijenja, čovjek je jednostavno okružen slikom, ne samo da je posjeduje, on je i sâm stvara. Ubrzo se javlja potreba za udruživanjem, pa i prvi fotoklubovi. Godine 1892. pod okriljem Društva umjetnosti osnovat će se i naš Fotoklub Zagreb, prvi klub amatera fotografa u Hrvatskoj, nastao samo godinu nakon održavanja bečke izložbe umjetničke fotografije, koja se danas uzima kao početak velikoga svjetskog fotoamaterskog pokreta.

O tom klubu govori ova knjiga. Govori nam ona o njegovoj bogatoj prošlosti, o ljudima koji su, svi u svoje vrijeme, ponijeli velik teret odgovornosti njegova održavanja. U svakom je vremenu članstvo kluba činilo zbroj raznolikih ličnosti združenih oko osnovne ideje — razviti i održati svoju zajednicu kao životnu i u punom smislu djelatnu cjelinu.

U svemu tome uloga je Vladka Lozića bila doista velika. Poput marljiva mrava skupljat će i obrađivati sve relevantne činjenice, događaje, uloge pojedinaca, vezujući ih u nisku povijesnoga slijeda. Vrijedan je to dokument, koji je nakon duga rada konačno rezultirao knjigom. Potpuno amaterskim pristupom ostvaruje Lozić za Klub vrijedne uspjehe, one na kojima bi mu mogli pozavidjeti i mnogi profesionalci. Zahvaljujući njegovoj osobnoj kulturi, kao i osjećaju za likovnost, ostvarit će i ostavlja sve vrijeme njegova tajnikovanja mnoge uspješne i nadasve korisne rezultate. Sjetimo se samo obnove Zagreb salona (1968), almanaha Zagrebačka fotografija (1978), utemeljenja i stavljanja pod zaštitu kao spomeničke vrijednosti Zbirke hrvatske fotografije (1970), čiji fundus danas broji više od tristo autora sa sa više od šest tisuća fotografija, čija je unikatnost pokrenula i veliki megaprojekt u časopisu »Vijenac«.

Vladko Lozić ni u jednom trenutku nije imao namjeru eksponirati sebe, nego nam u prvom redu iznosi faktografske podatke o dometima Kluba, s osnovnom namjerom: konačno ocijeniti njegovo mjesto i ulogu koju je imao i ima u ukupnom razvoju hrvatske fotografije.

Pojavljuje se u Klubu početkom pedesetih godina, što za njega sama ima posebno značenje. Naime, imao je veliku sreću upoznati eminentne članove, družiti se s njima, na najbolji se način uklopiti i osjetiti atmosferu te spoznati kvalitete Grčevića, Medara, Hohnjeca, Dabca, Szabe i mnogih drugih. Na neki je način Vladko Lozić ona prava spona između predratne i poratne generacije. Gospođa Mizner, Orlić, Pavić i još mnogi drugi autori poratne generacije samo su imena koja mu daju novi poticaj, a on sam ugrađuje silan trud i nastojanja, koji je vidljiv i u prvim susretima s Klubom, kao i poslije, u šezdesetima kada na scenu stupa posve nova ekipa koju čine Solariček, braća Vranić, Dumančić, Četković, Koman te mnogi drugi čije su fotografije ostavile dubok trag u radu i razvoju Fotokluba Zagreb. Svi se oni pojavljuju u vrlo osjetljivu razdoblju zagrebačke fotografije, a ipak, svojom su svježinom i eksperimentima ostvarili vrijedne rezultate, afirmirali se i potvrdili izlagačku snagu zagrebačkoga fotokluba.

Za sedamdesete godine već sam spomenuo tri vrijedna događaja za koje je Vladko Lozić potpuno zaslužan — obnova Zagreb salona, utemeljenje Zbirke hrvatske fotografije i, vrhunac svega, tiskanje almanaha Zagrebačka fotografija.

Kao i svaki klub, tako i Fotoklub Zagreb unutar svoga povijesnog kontinuiteta ima pozitivne i negativne efekte. Ako se složimo da je i život svakoga pojedinca sastavljen od niza raznolikih događanja, onda ćemo s lakoćom sve to shvatiti kao životno pulsiranje bez kojega bismo teško opstali.

U svakom slučaju, prilozi za povjesnicu Vladka Lozića pozitivan su primjer obrade sada već povijesnoga materijala i dokumenata te njihova oživljavanja u funkciji atrakcije, užitka, edukacije i čuvanja kolektivne memorije.

Zdenko Kuzmić