Polihimničnost, politematičnost, polimetričnost

Luko Paljetak, Bijela tama, Izabrane pjesme, izabrao i priredio Tonko Maroević, Posebna izdanja, ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Stvaralačka snaga Luka Paljetka trideset nas godina iznenađuje i obogaćuje. Ponovimo. Umjetnik je to raznovrsna duha: pjesnik, prevoditelj, znanstveni radnik, dramski pisac, književni i likovni kritičar, dječji pjesnik, lutkarski redatelj, slikar... Sve se te Paljetkove aktivnosti uzajamno podržavaju i nadopunjuju: jedna drugoj služi i kao vrelo i kao poticaj. Mnogo prije, pišući o njemu, u povijesnom pregledu, pitao sam se iskreno zabrinut: hoće li siloviti mlaz, pred kojim ožednjelo čitateljstvo zbunjeno stoji, presahnuti; hoće li tolika produktivnost preliti talent? A sada pouzdano znam: niti jest, niti hoće!

U nedavnom intervjuu »Vjesniku«, na pitanje tko je on, Luko je odgovorio. »Tko sam ja, ne mogu reći, kao što se ne može zapravo odgovoriti ni na pitanje o točnoj biti ijedne stvari. Naše se ja može zrcaliti i u drugome... i na taj način možemo doći do nekog oblika ukupnosti svega.« Taj odsjaj, to zrcaljenje, kao uvijek u pravoj poeziji, to smo svi mi, čitatelji stihova.

Znalački izbor

Pred nama je knjiga Bijela tama: opsežan, a ipak sažet, izbor Paljetkove poetske riječi iz vrijednosno ujednačena opusa (dvadeset i pet zbiraka). Pravi, što bi i ovom prigodom rekao Tadijanović, blagdan žetve.

Maroević, istinski artifex additus artifici, načinio je izbor znalački: s mjerom i ukusom. Napisao bogat, impresivan pogovor Bijela tama ishodišta, koji sigurnim sudom obrazlaže svojstva i nudi doživljaje ove zahtjevne umjetnosti. Kako sam kaže, pjesme nije obilježavao po ciklusima ili fazama stvaranja, misleći ponajprije na višu cjelinu koja nastaje činom izbora. Podsjetimo kako su mnoge Paljetkove zbirke komponirane tako da je moguće pratiti variranje osnovne teme, istaknute u natpisu knjige: Izložba minerala, Pjesni na dubrovačku, Tvoje poglavlje, ali i Životinje iz Brehma i druge pjesme. Sada, u Bijeloj tami, šira međusobna povezanost pjesama oblikuje drukčiji kontekst, a on otvara nova značenja. Obogaćena je konvergencija pjesama. Premda sam sklon umjesnim faktografskim upozorenjima (godine nastanka zbirke; dani i mjesta zbivanja itd.), u ovom slučaju uvjereno prihvaćam urednikove razloge.

Svjetlo — tama

Maroevićev je izbor početka sukladan ishodištu Paljetkova pjevanja iz doba nastupa, Nečastivi iz ruže (1968). Čini se da je pjesnik već tada naslutio što će biti, kako sam kaže, »temeljno osjećanje, i moje, i cijele generacije«. Mi pridodajmo: i onih koje su došle poslije. Tu je uspostavljen onaj posve drukčiji manihejski ritam svjetla — tame, koji će, uz brojna druga obilježja, prožimati Paljetkovo osebujno stvaralaštvo u cjelini. Zakon je toga pjevanja interakcija obilja života i bujnosti njegova iskaza.

U mnogim pjesmama izbora osjećamo se poneseni Paljetkovom slikom bjeline, odnosno bijele tame. Stoji smrznuta »singerica, pod snijegom«, a »Singer« pjeva i boji se da se život ne izgubi posve. Želi da trag »na bijelom zidu bijeli kvadratić, bijela tama« — kao kod Maljeviča — ostane sačuvan. Knjigu otvara pjesma Rasap mene, čiji stihovi sugestivno pokazuju kako to izgleda iza Paljetkovih »spuštenijeh trepavica«. Prividno rastakanje samo je oblik duboka urastanja, reinkarnacije lirskog subjekta u okolni svijet: ptica, cvijeća, klasja, raži... i čega sve ne? Zato mu se čini kako umjesto jednog srca kuca u njemu više njih. Umnažaju se u pjesniku ruke, oči, čitavo pjesnikovo tijelo: »I dogodi se tako da bilo me je mnogo, / i dogodi se tako da malo me je bilo«. Pjesnik se vidi uvijek između čvrstoće i sumnje. U relativnosti svih mjerila zbilje i sebe sama, Paljetak će sigurnost potražiti — posudimo za to Maroevićev pogođen izraz — u smionoj prvotnosti, u snazi prvog Lista iz Svete knjige: »Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu / ...Zaklopio sam oči, pa u toj tmici / Zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici«.

Uspoređujući te dvije susjedne pjesme uočavamo kako Maroevićev izbor nije samo antologijsko biranje prema ljepoti, vrijednosti. Izmijenjen raspored i drukčija povezanost pjesama uvode nas u Paljetkovu poetiku široka luka koji ujedno veže različite književne epohe i stilove, kako tradicije tako i moderniteta. (Ukažimo na vrsnoću preuzimanja biblijskog motiva iz pjesme Bijeg u Egipat, u kojoj se neprisiljenim, blagim humorom prožimlju svetost i ljudskost, potirući vremenske granice. Ili, da ne navodimo primjere baroknih oksimorona, manirističke bujnosti, romantične ironije, ali i smjele postmodernističke citatnosti...). Sve je to paljetkovski izvorno i obnovljeno, u skladu s motom iz njegove Ars poetica: »Povod za pjesmu može doći odasvud, i pri tom potpuno je nevažno otkuda stiže«. Schlegelov slavuj dobro zna što je pjevanje!

Logično izvedena slika

I ova će nas knjiga uvjeriti da je Paljetak pjesnik shvatljiv, da gotovo nikada ne prelazi granicu, i kada se prpošno i ozbiljno igra, na kojoj se, kao u hermetičara, zajedno sa značenjem, gubi i jezik i smisao. Polimetričnost i polifoničnost Paljetkovih pjesama uvijek je u funkciji logično izvedene slike, misli, usporedbe. Broj poetskih formi kao da je neograničen; a ipak, očekivanje novoga jedini je pravi način čitanja. Dovoljno je podsjetiti na tolike varijacije soneta, sestina, oktava, balada, romanci... Razgovor o metru i ritmičkoj strukturi stihova, na čas, da izostavimo. Knjiga je bogata intertekstualnim sugestijama. One nikad nisu, kako sam već naglasio, demonstracija Paljetkove erudicije i vlastite načitanosti, nego su uvijek u obrani supostojanja doživljajnih razina, koje lirskom subjektu daju pravo na njegov dio pjesničkog čuda. Posebice je to vidljivo u zbirci Pjesni na dubrovačku, možda najpopularnijoj Paljetkovoj knjizi. Iskreno odan tradiciji rodnoga Grada, on književni jezik uranja u specifični lokalni govor, pa ga osvježena vraća u standard. Tako u ovoj knjizi ni pjesnik ni njegov čitatelj nisu opterećeni nego ojačani time što dobivaju istovremeni doživljaj vernakularnog i visokog stila. Podliježući zazivu dalekih književnih stoljeća: Kalićevića, obaju Držića, Cvijete, Gundulića, brojnih dubrovačkih gospara, Paljetak pokazuje čudesnu istovremenost prošloga i sadašnjega. (Podsjetimo samo na najduhovitiji primjer oživljene citatnosti, ono Lukovo vrhunsko pretvaranje Lucićeve Vile u samosvjesnu Gospođu, izabranicu naših dana.) Sve je u toj umnoj knjizi, čak i ovako, u izboru, toliko dubrovačko i toliko zajedničko, upravo naddijalektalno, hrvatsko, naše, pa prijelaz iz ovih stihova u sljedeće nije nametnut nego prirodan: Spacakomini, Rondeau, Madonna dell'Orto, Djevojčica i anđeo. Zaključuje se izbor Bijele tame pjesmom Najveći događaj iz zbirke Tvoje poglavlje. Ona dotiče središnje pitanje estetike: je li rosa biljci, a mi ćemo reći ljepota pjesmi, teret ili ukras? Prividno, krug se načas zatvorio. Podsjetimo kako su početni stihovi u strofama uvodne pjesme Rasap mene usredotočeni na zbivanja, događanja. Oni kao da udaraju ritam čitavoj knjizi: »I dogodi se tako da imam dva-tri srca / ...I dogodi se tako da trebaju mi prsti / ..., I dogodi se tako odjednom da me nema / ...«. Odista, kraj je dodirnuo početak. To i jest »najveći događaj«, neopisiva istina. »Nečastivi iz ruže« dobio je još jedan poetski odgovor. Kod pjesnika kao što je Luko, valja čekati sljedeći. Zato s pouzdanjem ponavljamo višeznačnost natpisa:

Polimetričnost, politematičnost Lukove Polihimnije.

Ivo Frangeš