Pitkija varijanta amalgama

Pitkija varijanta amalgama

Previše je rafinmana na ovoj izložbi, a premalo žestine; previše je odmjerenosti i kontrole nad samim sobom, a nedovoljno vrućice; previše stilizacije koja se nameće u prvom planu, a premalo iskonske keserovske elementarnosti i primarnosti

Razmišljajući na mahove o posljednjoj izložbi Zlatka Kesera (1942) u Galeriji Studentskog centra u Savskoj ulici (30. studenoga-16. prosinca) shvatila sam kako je već puna tri tjedna taj Keserov ambijent elijenovski ugniježđen u mojoj glavi (trenuci su se protegnuli u tjedne) i kako jednostavno ne mogu prestati misliti na njegovu najnoviju konfiguraciju glava, znakovlja i šifri uvećanih dimenzija (kombinirana tehnika na papiru izravno kolažirana na zid). Kada imate posla s Keserovim radovima, oni vam jednostavno ne daju mira; opsjedaju vas i muče bez obzira da li ovoga slikara volite ili vas iritira. Nekako vam je na čudan način stalo (ako ga volite) da ga vaša okolina pokuša razumjeti, da ga objasnite, da radite za njega i njegovo slikarstvo, da grozničavo elaborirate bit keserovštine obitelji (iako ste unaprijed svjesni da je to uzaludan čin), znancima i prijateljima, riskirajući da vam ljudi počnu pokazivati kružiće i spiralice na čelu. Što je to tako duboko opojno i hipnotičko što nas tako gura ovom »djelu čija negostoljubivost gotovo obeshrabruje tumača« (I. Šimat-Banov)? Je li samo u tome kvaka ili...?

Opasno za duševni mir

Ovim uvodom ne želim hvaliti i uzvisivati umjetnika na način koji sliči idolopoklonstvu ili adoraciji, niti je namjera bila hvaliti Kesera na pamfletistički način: to bi zapravo bio čin slikarohuljenja, odnosno, keserohuljenja, ni manje ni više! Njemu nije potrebno nikakvo dokazivanje da je jedan od naših najvećih suvremenih slikara i na toj točki karijere kompromitiranje umjetnika može započeti i njegovim pretjeranim hvaljenjem, jer Keser je slikar čije bi djelo vanjska buka samo mogla pokvariti (u ovom smislu). Keserov krik i grč ostaje zaustavljen na nekoj nevidljivoj opni između slike i promatrača, on ne dopire do svakog i zato bi bila ludost javno mnijenje silovati njegovim slikarstvom. Kesera ne čuje svatko i ma koliko se mi trudili, nikada ga neće svi čuti. I bolje da je tako, jer njegovo slikarstvo dotiče u ljudima neke prostore za koje velika većina ljudi i ne zna da ih u sebi ima i trajno nosi u ponorima duše. Keserovo slikarstvo može biti opasno za duševni mir. Pred Keserovom egzistencijalističkom žestinom morali bi se svi s mnogo poštovanja povući i ponizno već jednom začepiti svoje teoretičarske slavine. Prestati pisati o tome kako bi Kesera trebalo doživljavati kao slikara i kao osobu. Prihvatiti da svatko tko voli Kesera ima individualne kôdove za doživljavanje i dešifriranje njegovih crteža i slika. Ono što bi preostalo kao otvorena mogućnost odnosilo bi se jedino na šturo, ali suptilno bilježenje malih pomaka u Keserovim likovnim promišljanjima i galaktičkim bitkama. Ako uopće. Jeste li se već do ovog mjesta u tekstu zapitali gdje je zapravo problem oko ove izložbe?

Udaljavanje od postulata

Dakle, na ovoj je izložbi Keser predstavio sebe u drukčijem svjetlu, koje nam naznačuje neke mikropomake u Keserovu izrazu, koji su tako mali da većina ljudi to neće registrirati, ali znače svojevrsno udaljavanje Kesera od njegovih slikarskih postulata. Mnogi će misliti da je to smiješno i da pretjerujem, ali za razumijevanje ovog ambijenta bila je potrebna tišina, lišenost ljudi (umjesto buke i gužve otvorenja) ne bi li se shvatilo što je zapravo Keser postavio u prostor. Postoji nekoliko linija tumačenja tog kolažiranog ambijenta i sve bi mogle biti točne, kao i podjednako pogrešne. Nije u tome bit. Mogla bih govoriti o postojanju Keserova vedrijeg lica, o predimenziniranim papirnatim znakovima (valovima, cik-cak linijama, točkama, rukama, spiralama, stepeničasto izlomljenim linijama) koji odašilju jednu vedriju energiju, kao svojevrsnim ikoničkim sklopovima za meditaciju ili stvaranju Keserove male likovne kapelice za meditaciju. Ludizma ovdje nema i ako ga vidite, to je zamka.

Druga bi nas linija navela da vidimo keserovsku predimenzioniranu ikoniku kao svojevrsno polje zaštite koje lica-glave stvaraju oko sebe u prostoru kao barijeru od nečeg nadolazećeg Nepoznatog. Ta lica nose u sebi neki element straha, zamrlosti pred Neimenovanim, Nadirućim i da To preduhitre ona sama projiciraju neku jezu (oči!). Vedrina probija u prvom i trećem doživljajnom sloju (dojam), a u drugom sloju percepcije neki je bezimeni strah, potisnuta nervoza, tiha jeza (likovi opet nemaju usta). Veliko je lice straha, ali i radosti.

S treće strane, ti znakovi oko glava šifrirane su barijere do središta bića, duševnosti, jastva; u isti mah oni odašilju (obrambeni) hipnotički element koji se preko njih širi od glavâ i skreće pažnju u druge smjerove. Obojene točke u nastavku prostora odvlače pažnju od glava, ostavljaju nas na rubu, dalje od centra keserovštine. I baš kada ste mislili kako ste uhvatili taj dubinski izraz jednog lica koji vam je otvorio put do Kesera (jer to su ipak sve njegova vlastita lica, htio on to priznati ili ne), uhvatila vas je hipnotički mala spirala ili linija i odvela do obojene točke. Odjednom, pali ste još dalje i niste prodrli kroz zabravljene dveri Keserove likovne misli niti psihe. To je i bila poenta. Ta razgranata ikonika služi zapravo kao gusto postavljena električna žica oko Keserove unutrašnjosti. Pristup zabranjen, i nemojte ga slučajno zbunjivati, živcirati ili gnjaviti svojom prisutnošću!

Simbol složenosti Bića

Četvrto: stepeničaste linije i meandri unutar glava simbol su zamršenosti i složenosti Bića (naše unutrašnjosti), simbol za ono s čim su sve zatrpane (da ne kažem nešto žešće) naše moždane vijuge, crno-žute silnice problema koji nas obavijaju i podmuklo, uporno muče. Te glave ne odašilju agresiju kada ih promatramo u praznoj galeriji, dok su se na otvorenju borile emaniranjem osjetne količine nasilja i neprijateljstva ne bi li se izborile za svoj prostor (duhovni).

Eto, sve je to Keser. I sve su to njegovi neprohodni slojevi u kojima traži prapočelo stvari kao svoju slikarsku i životnu misiju. I istina je da je Keser mistik koji »radi na obuhvatnoj istini jednog jedinstvenog bitka« (Z. Rus) te kako taj mistik nije u sukobu s duboko prisutnim egzistencijalističkim slojem u slikarevu biću. To je sve jedno Ja, s nepregledno mnogo lica.

Što me onda čini tako užasno nespokojnom?

Ovakva pročišćena (rjeđe u prostoru postavljena), predimenzionirana, odnjegovano i pažljivo likovno uzgojena ikonika ima za posljedicu javljanje pomaka prema većoj vidljivostii prohodnosti ovog opusa, kao da je slikar išao ususret (valjda nesvjesno) razumijevanju njegova djela. Uvećavajući i pročišćavajući svoju ikoniku Keser se približio onom stupnju kada jedna likovna činjenica prerasta u Znak, Simbol s krajnje negativnim konotacijama. Keser ne bi smio izgubiti svoje slikarstvo svodeći ga samo na Znak, jer je on primarno rasni, kompletni, punokrvni Slikar. Znam da Keser ne bi nikada pokušao negirati slikarstvo (kao inatljiv, nihilistički štos — da, ali nije o tome riječ), iako ga je svojevremeno mučilo kako pomiriti igru s ozbiljnim poniranjem u bitno (1976). Ovo doživljavam kao udaljavanje od Keserove izvornosti koju je davno bio pronašao i nije više morao za njom tragati. Kao da imate Plavu Pticu u kući, a tražite je na putu oko svijeta jer je ne zapažate od prevelike blizine. Previše je rafinmana na ovoj izložbi, a premalo žestine; previše je odmjerenosti i kontrole nad samim sobom, a nedovoljno vrućice; previše stilizacije koja se nameće u prvom planu, a premalo iskonske keserovske elementarnosti i primarnosti. Zato kolažirane linearne arabeske prekinutog toka ovaj put nemaju takvu snagu, iako se zbog širenja ikoničkog koncepta u prostor stvari mogu činiti drukčije; neki su Keserovi metafizički kovitlaci i bujice ovdje ipak demfani i utišani.

Oslabljena formula

Naravno da postoje svjesno izazvane oscilacije, spuštanje umjetničke sonde u Bezimeno (B. Schultz), ali Keser ne treba težiti prostornim dilatacijama ovog vida. To smo sada vidjeli jedanput i tu bi se Keser morao zaustaviti. Nedostaje mi Keserovo ugrebavanje, nagomilavanje slojeva pikturalne magme, onaj njegov poseban žestok slikarski urlik i grč u znakovima, šiframa i simbolima; gusti pigment. Egzistencijalni vrtlog, obilje znakova i oblika, Keserov horror vacui, pretrpanost površine koja samo što se ne odlomi od podloge i započne vlastiti život, nedostaje mi, do bijesa, »incidentna situacija slike« (Šimat-Banov)!

Što je sada to? Zar Keser najednom želi komunicirati s promatračima? Želio bi se nekomu (neiniciranome) svidjeti? Ako da, čemu najednom ta potreba da se dopada? Jer, njegove su egzistencijalističke šifre ovdje zanijekane i ublažene; nije bilo dovoljno samo (p)ostaviti trag. Ovaj ambijent razrijedio je Keserov amalgam, oslabio čarobnu formulu keserovštine! To je pitkija varijanta, prihvatljivija za širi krug recipijenata, koji se inače nikada ne bi približili ovom slikarstvu. Keser je ovom izložbom malo doveo u pitanje svoju praiskonsku slikarsku unutrašnju istinu i neka se ne zavarava kako je ova izložba značila proširivanje u prostoru »ekstremne istine osobne egzistencije koja se širi u svim pravcima« (Z. Rus).

Na kraju, ako me zbog ovih riječi Keser sljedeći put ne pusti u svoj atelijer i postavi iznutra osam lokota i brava, potpuno ću ga razumjeti i neću se naljutiti. Unaprijed ću mu oprostiti. Jer, znam da će već sljedećom izložbom nadmašiti samoga sebe (iako je to bezbroj puta do sada učinio), a to je jedino što me zanima. Konačni likovni rezultat.

Iva Körbler