Pauze između otkucaja srca

Roman Simić, Mjesto na kojemu ćemo provesti noć, Naklada MD, Zagreb, 2000.

Danas već prilično pouzdano možemo kao ključnu odrednicu mlađe hrvatske proze prepoznati naklonost neorealističkoj poetici. Pisce poput Jergovića, Pavičića, Tomića, Perišića karakteriziraju uronjenost u teme svakodnevice, snažan socijalnokritički angažman, jak emocionalni naboj, pomalo sirova, robusna govorna fraza, izrazita sklonost čvršćoj fabulativnoj organizaciji; u biti, ni Ferić nije daleko od tih zajedničkih poetičkih oznaka, osim što njega obilježuje još i sklonost grotesknoj stilizaciji pa i povremeno koketiranje s fantastikom.

Roman Simić prvom se knjigom ne uklapa posve u generacijski poetički obzor. Doduše, on je i nekoliko godina mlađi (rođen 1972) od spomenutih autora. Odmah zapažamo da je tematika novela njegove prve zbirke situirana u ambijente malih, provincijskih gradova SAD ili Latinske Amerike, za razliku od glavnine drugih mlađih pripovjedača, u kojih vrlo jasno razabiremo domaće ambijente (zagrebačke, splitske, sarajevske). Uočavamo, doduše, da je i njegova tematika stvarnosno zasnovana, ali najčešće nije riječ ni o kakvim velikim i uzbudljivim događajima. Radnja je zapravo fragmentirana, disperzirana u niz kratkih, eliptičnih prizora među kojima je teško uočiti događajno jedinstvo (naratološkim rječnikom rekli bismo da prevladavaju satelitske/katalitičke narativne jedinice nad jezgrenima).

Vrlo je teško ukratko prepričati radnju Simićevih priča. Očito je on pod utjecajem karverijanske pripovjedačke poetike, koja ustrajava na fiksiranju stanja, atmosfere, neizrečenoga, na mikrozbivanjima, a ne na zanimljivim i uzbudljivim pričama. Ili kao što bi slikovito rekao David Albahari: riječ je o tome da se ne priča o otkucajima srca, nego o pauzama između tih otkucaja.

Kao paradigmatska za tu poetiku može poslužiti Simićeva priča Chat koja počinje prizorom dosadnoga kasnog poslijepodneva u nekom prašnjavom američkom gradiću. Gazda sjedi pred svojim dućanom, pijucka pivo i promatra muhe koje se valjaju u prašini, povremeno pljucka prema njima. Dosadu prekida dolazak neznanca na motoru koji se pridružuje Gazdi u pijuckanju, oni nešto pričaju o vrstama piva, o motorima, o čudnom natpisu na neznačevu motoru, zajednički pljuckaju. Neznanac potom odlazi, Gazda ga zamoli da kaže nekom dečku u kombiju, ako ga susretne, da ga večera čeka. Potom slijedi kvazipoenta: Gazda pogledom traži muhe, ali njih više nema.

Očito piščeva namjera nije graditi atraktivnu fabulu, nego kroz naizgled hladno, depersonalizirano bilježenje replika likova i opisa njihovih radnji postići opis atmosfere u kojemu će biti implicitno sadržano i mnogo toga neizrečenoga i neizrecivoga.

Nije to uvijek lako postići; ponekad se, osobito u duljim novelama, Simić urušava pod naporom da velikom količinom verbalnoga materijala postigne taj efekt. Mnogo je uspješniji u kraćim prozama, dugim dvije do pet kartica, gdje ga kratkoća forme prisiljava na škrtost u operiranju riječima. Držim da je posebno uspješna uvodna priča Poslijepodne u kojoj je zabilježen prizor iz života staroga siromašnog para: proslava starčeva rođendana uz pržene krumpiriće, njegovi naizmjenični pogledi na vlastite prošupljene kućne papuče i figuru staričice nagnute nad štednjakom, zatim zajedničko zaljubljeničko sjedenje u ljuljački na verandi uz prebiranje po uspomenama, prizorima iz prošlosti. Snažan sentimentalni naboj suspregnut je, stišan, reduciranom uporabom verbalnog materijala i eliptičnošću fragmentarnih prizora. Priča s jakim, ali prigušenim emocionalnim nabojem.

Zašto su Simićeve priče situirane u strane ambijente? Možemo to tumačiti utjecajem pročitane literature, možda i pretencioznošću pisca koji kalkulira i s mogućnostima prevođenja na strane jezike pa bi internacionalni ambijenti trebali poslužiti premošćivanju recepcijskih barijera. Možda, ali ne vjerujem da je riječ baš o tome. Čini mi se da strana imena i ambijenti imaju ulogu očuđivanja; vrlo bi teško bilo ovakva mikrozbivanja situirati u domaće, svima prepoznatljive ambijente, recimo one iz Tomićeve proze; u takvoj sredini, u tom mentalitetu, jednostavno nema senzibiliteta za mikrozbivanja, za one pauze između otkucaja srca; ovakvim situiranjem svoje proze Simić stvara literarni konstrukt koji implicira i nanose literature, a i vizualizaciju koju pamtimo iz brojnih filmova smještenih u ambijent južnih država SAD ili u Meksiko.

Zaključimo, Simićeva knjiga sastavljena je od proza neujednačene kvalitete: ona svjedoči povremeno o finoći senzibiliteta autora, o njegovoj darovitosti, ali ponekad i o pretjeranoj konceptualiziranosti izraza koja odiše pretencioznošću i izaziva dosadu. Ali, u svakom slučaju, ovaj prozni prvenac odaje pisca pred kojim bi mogla biti zanimljiva literarna budućnost.

Velimir Visković