Od Bacha do Ravela

Od Bacha do Ravela

Recital Aleksandra Madžara u ciklusu Pianofortissim Koncertne direkcije Zagreb, KD Lisinski, 28. studeno-

ga 2000. Program: J. S. Bach, R. Schumann, P. I.čajkovski, M. Ravel

Nastup Aleksandra Madžara, pijanista koji već desetak godina živi i radi u Bruxellesu, a kojega zagrebačka publika poznaje iz njegovih mlađih dana, privukao je razmjerno veliko slušateljstvo u dvoranu Lisinski, a njegova je izvedba već od prve točke programa (J. S. Bach: Ricercar a 3 iz Muzičke žrtve, BWV 1079) zaokupila njihovu punu pozornost, i na taj je način cijeli tijek koncerta dobio onu potrebnu, stvarnu, komunikacijsku dimenziju. Most uspostavljen između izvođača i publike ne može se zahvaliti, kako se često misli, efektno ili zanimljivo izabranu programu, štoviše, moglo bi se reći da je program, iako samo naizgled, bio i pomalo nespretno pa i nemarno sastavljen. Razlog nije bio ni u pukoj fascinaciji pijanističkim koncertom, jer to je vrijeme prošlo, a ni u posebnosti publike (naglašavanje kvalitete zagrebačke koncertne publike), nego u kvaliteti izvođača. Aleksandar Madžar pijanist je i glazbenik vrlo visoke i postojane razine, koji pred publiku ne postavlja nikakve dvojbe i ne predstavlja parcijalna ili na bilo koji način nejasna glazbena ostvarenja, nego iznosi građu velike zahtjevnosti, čime jednostavno mobilizira njihov istovjetni odgovor u recepciji. Madžar nam je, osim toga, potvrdio i zakonitosti ovoga posla na koje smo već i zaboravili, a čiji je osnovni preduvjet jasni i beskromisni kriterij, što ne smijemo miješati s pitanjima ukusa, sklonosti, posebnostima određene škole ili pogodnostima sredine.

Kvaliteta interpretacije

Programni karakter skladbi (Schumann, Davidsbuendlertaenze, op. 6; Čajkovski, koncertna suita iz baleta Orašar; Ravel, Gaspard de la nuit), naglasio je u prvome redu visoku kultiviranost Madžareva pijanizma i njegov vrlo fini osjećaj za muzičku dramu, odnosno za duboko elaborirani pristup i čitanje notnoga teksta. Izvedba Bachova Ricercara to je najavila i stvarno i simbolički, no uvela nas je i u iznimno rafinirano oblikovan tonski spektar, unutar kojega su se odvijale i sve druge interpretacije te večeri. No, iznenađenja su ipak slijedila, i to jedno za drugim. Iako je očekivano središte programa trebala biti izvedba Schumanna, možda najvećeg znalca glasovira, a vrhunac interpretacija Ravelove skladbe Gaspard de la nuit (posebno omiljene u publike), sve su se silnice dva iznimna opusa na najpozitivniji način usmjerile na najsporniju točku programa — obradu za klavir koncertne suite iz baleta Orašar P. I. Čajkovskog. Od pijanista se naime ne očekuje posebno razumijevanje za glazbu velikoga romantičara (osim 1. klavirskog koncerta), no to vrijedi samo za osrednje muzičare, dok njegov simfonizam, a posebice operno umijeće, ozbiljni umjetnik jednostavno ne može zaobići. I to je učinio i Aleksandar Madžar, pročitavši i u njegovu baletnom rukopisu izvornu glazbenu dramatičnost i supstancu. Takav pristup, kojim je silno složenom i u biti samodostatnom glazbom Schumannove skladbe pripremio izvedbu Čajkovskog, možda i najbolje iskazuje Madžarov glazbenički kapacitet. Jer, niti je Čajkovskog svirao poput intermezza, niti je gradirao angažman prema izvanjskim parametrima, nego je slijedio stvarnu glazbenu hijerarhiju na čijem se Olimpu znaju svačije mjesto, zasluge, ovlasti i značenje. Iako je sam Madžar rekao da bi mu bilo lakše svirati Ravela nakon Bouleza (Boulezova je sonata prvobitno bila na programu, no zbog osjetljivosti prema publici koja suvremenu glazbu sluša ipak uglavnom na MBZ-u, program je bio izmijenjen), njegova interpretacija Ravela gotovo se prirodno nastavila na visoku stiliziranost Čajkovskog, no s pritom potpuno izmijenjenom paletom izražajnosti. Lakoća s kojom je Madžar prelazio iz prividno u cijelosti suprotnih stilova, načina i glazbenih svjetonazora, s time da je od prvih tonova koncerta održavao i gradio cjelinu, i to bez ikakve zadrške ili bar i trenutne nesigurnosti, bila je prihvaćena posebnom zahvalnosti slušateljstva. Napetost koja se stvorila u publici vraćala je valove energije na pozornicu i po tome će ovaj koncert i biti zapamćen. U ovogodišnjoj je sezoni, a vjerujem i gledamo li nekoliko prethodnih, a vjerojatno i budućih, Madžarev nastup među kvalitetnijima i treba se nadati da će uskoro ponovno gostovati u Zagrebu, bilo kao solist ili s orkestrom.

Dodi Komanov