Neostvarena sanjarija

Neostvarena sanjarija

Velika je šteta što u predstavi Život je san Pedra Calderóna de la Barke iznimna sanjarija redatelja Zlatka Svibena nije u cijelosti uspjela poprimiti obrise iznimnog umjetničkog čina

Prva ovosezonska premijera na velikoj sceni HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci svakako je veliki korak naprijed od premijernih naslova u protekle dvije godine. Pa ipak, iako je redatelj Zlatko Sviben vrlo ambiciozno pristupio uprizorenju Calderónove drame Život je san, konačni rezultat ipak nije na očekivanoj razini. Svibenova je namjera bila oživiti ne samo Calderónovo djelo nego i barokni kontekst iz kojega ono proizlazi. I u tome je zaista uspio. Predstava funkcionira prema tipičnom baroknom načelu umjetničkog djela koje nastaje kao spoj raznorodnih vrsta umjetnosti. (Sjajna glazba Stanka Juzbašića funkcionira samozatajno, prateći određene prizore kao njihov sastavni dio.)

Idejno vrelo predstave je, uz Calderónovu dramu, još jedno važno djelo španjolskog zlatnog vijeka — Velázquezova slika Las Meninas (Pratilje). Zaista je sjajna Svibenova teorijska lucidnost u povezivanju spomenutih djela. Literarno, Calderónovo neuhvatljivo prepletanje života i sna istovjetno je likovnom, Velázquezovu prepletanju realnog i virtualnog postojanja, slike i njezina odraza u zrcalu, neiscrpnu izmjenjivanju promatrača i promatranih. Raskošna kostimografija Mirjane Zagorec vjerno proizlazi iz Las Meninas.

Scenografija Drage Turine pak proizlazi iz idejnog konteksta slike te se u svom simboličkom minimalizmu u potpunosti othrvava realističnom preslikavanju. Scenografija je najuspjeliji segment predstave. Sazdana od svega nekoliko elemenata — rotirajuće pozornice na kojoj se okreću glumci (kao što se nebeska tijela okreću na svodu iznad njih), lanaca koji vise označavajući tamnicu, visećih lelujavih trakica koje označavaju prostor dvora, velikog zrcala i zodijačkoga kruga, jedino ona uspijeva ostvariti željeni dojam života kao imaginarnoga kružnog labirinta-krletke, nastala beskonačnim zrcaljenjem u mikro- i makrokozmosu.

Iako je takvo Svibenovo dramaturško-režijsko promišljanje na idejnom planu u potpunosti uspjelo prodrijeti u svijet drame, predstava pati od velike slabosti. Ona je zaglavila u očaravajućoj likovnosti, u plastičnoj simbolici, ne uspijevajući udahnuti punokrvni scenski život drami.

Doslovce se dogodilo isto što je obilježilo slikarstvo Calderónova doba — golemi prostor makrokozmosa progutao je majušne ljudske likove i njihov mikrokozmos. Problem je, međutim, u tome što se u ovakvoj predstavi, koja ponajprije počiva na dramskoj riječi, jedino kroz mikrokozmički ljudski segment (dakle, glumce i izgovorenu riječ) može probiti i doživljaj makrokozmosa.

Glumačka ekipa u cjelini nije loša, ali nije se uspjela probiti kroz idejnu simboliku Calderónovih dramskih osoba do njezina postvarenja. Osim, donekle, slovenskoga gosta Radoša Bolčine, svi ostali samo su marionete bez ostvarenih vlastitih ličnosti. Doris Šarić Kukuljica (Rosaura) očekivano je ekspresivna, na trenutke prelazi u znalački izneseni patos. Galliano Pahor (Astolfo) je, uz Radoša Bolčinu, najviše uspio iskoraknuti iz simbola u punokrvnu dramsku osobu. Adnan Palangić (Clotaldo) ponajprije je svojim basom uspio ostvariti dobru ulogu. Olivera Baljak (Stela) ostala je posve u plošnoj ravnini dramskog lica-simbola, a Davor Jureško (Clarin) teško razumljivim mrmljanjem nije uspio dočarati ni mrvičak lakrdijaševa ludizma.

Najveće je razočaranje Mustafa Nadarević (Basilio), čija je dikcija svakako najpreciznija, ali njegov kralj-zvjezdoznanac ostaje blijeda, školski odrađena uloga bez imalo uvjerljivosti na dubljim razinama izgradnje dramskog lica. Radoš Bolčina (Segismundo) jedini je uspio ući u trag izvornoj ulozi, koja proizlazi iz spoja njegove glumačke osobnosti i dramskog lica koje tumači. Velika je šteta što u predstavi Život je san iznimna redateljeva sanjarija nije u cijelosti uspjela poprimiti obrise iznimnoga umjetničkog čina.

Tajana Gašparović