Najljepše zagrebačko potkrovlje

Najljepše zagrebačko potkrovlje

Muzej grada Zagreba, jedan od najboljih muzeja u Hrvatskoj, prošle godine nominiran za europski muzej godine, objavio je dvojezičnu monografiju o stanu Viktora Kovačića. Kako je muzej vlasnik cijele ostavštine oca moderne hrvatske arhitekture, Viktora Kovačića (1874-1924), bilo je prirodno da se tom velikom arhitektu posveti i jedna takva publikacija.

Dvojni objekt najamne gradske kuće u Masarykovoj 21 i 23 za Zagrepčane, krojača Antuna Oršića i Reginu Divković, Kovačić je projektirao 1906. i 1907. godine. Umjesto novčane naknade za vrhunski obavljen posao u kojem se očitavaju Wagnerovi utjecaji, Kovačić je objeručke prihvatio stan u potkrovlju iste zgrade veličine osamdeset kvadrata. Kako je i bilo za očekivati, Kovačić ga je uredio prema vlastitim zamislima, ne dirajući vanjski plašt zgrade, koji je ostao onakav kakva ga je projektirao. Bio je to presedan u tadašnjem Zagrebu, gdje je potkrovlje bilo rezervirano za pomoćno osoblje, služavke, pazikuće i domare Kovačić se nije libio ući u takav prostor. Bilo je to prije natječaja za regulaciju Kaptola, Crkvu sv. Blaža i kuću Frank.

Stan Viktora Kovačića sam je po sebi ambijentalan i memorijalan prostor od velikog značenja, jer su rijetki slučajevi očuvana stambenog prostora s početka stoljeća. Kao takva, možemo ga promatrati s više gledišta, umjetničkog, sociološkog, urbanog... Razvoj urbane zagrebačke kulture vidljiv je u Kovačićevom stanu. Za očuvanost tog interijera možemo zahvaliti Kovačićevoj udovici Tereziji rođ. Arhanić, koja je shvaćala njegovu vrijednost te ga, bez obzira na teške uvjete u kojima je živjela nakon Kovačićeve smrti, sačuvala. Godine 1953. gospođa Kovačić darovala je stan gradu Zagrebu. Grad je pak, nakon borbe za stan, jer darovnica nije bila dovršena do udovičine smrti, stan u Masarykovoj dodijelio Muzeju grada Zagreba, koji je otada izveo mnogobrojne restauracijsko-konzervatorske zahvate na pokućstvu i inventaru. Za svekoliku javnost stan je otvoren 1994. godine u povodu znanstvenog skupa o Viktoru Kovačiću, koji je organizirao HAZU, na sedamdesetu godišnjicu arhitektove smrti. Kovačićeva vizija uređenja vlastitog stana u Masarykovoj ulici može se shvatiti kao definicija vrijednosti kulture življenja u gradu koji je onda imao šezdesetak tisuća stanovnika. »Na prigodnim domjencima«, piše Antun Jiroušek davne 1925. godine u »Vijencu«, »tumačio bi Kovačić prisutnima zorno na namještaju svoga stana, kako uređaj mnogih naših domova — pored svega bogatstva i raskoši — ne odgovara savremenom shvatanju interierne umjetnosti i da treba u stanove postavljati takovo pokućstvo, koje će odgovarati ne samo ukusu nego i navikama i karakteru stanara; to se sve može postići, dokazivao bi uvjerljivo, u potpunome skladu s ukusom i stilskim osjećajem.«

Monografija o stanu Viktora Kovačića, koju su predstavili Ivo Maroević i Miroslav Begović, sjajno je koncipirana. Autorice knjige, Nada Premerl i Vesna Vrabec, uspjele su u nakani da se Kovačiću napravi međuprostor koji bi bio okrunjen velikom monografijom koju još očekujemo. U više cjelina obrađeni su Zagreb u vrijeme Kovačićeva dolaska te njegov odnos spram grada, kuća u Masarykovoj do sitnih detalja, opisan je Kovačićev stan te restauracijski zahvati na njemu, objašnjena je povijest zbirke koja je iznova valorizirana i katalogizirana, a sve to uz obilnu slikovnu i dokumentacijsku građu. Taj stan svakako treba posjećivati; otvoren je svakoga četvrtka od 10 do 17 sati.

Knjiga o arhitektovu stanu čvrsto utire put Kovačićevoj velikoj i davno zasluženoj monografiji. Naime, Zagrepčani Kovačića vole jednako kao Bečani Wagnera i Loosa, a on je tu ljubav zavrijedio samo izvrsnim djelom.

Marko Kružić