Naivci, artbrutovci i autsajderi

U Bratislavi je otvorena međunarodna izložba, Insita 2000, koja okuplja djela najzapaženijih samoukih autora

Bratislava uporno održava svoju trogodišnju smotru umjetničkih pojava među neškolovanim autorima, iako se za njih na svjetskoj likovnoj sceni u posljednje vrijeme smanjuje zanimanje. Priredbu je osnovao još 1966. slovački muzealac Štefan Tkač, nazvavši je Insita, (prema latinskom in situ, što znači izvoran, originalan, neizvježban), a s namjerom da podupre sve ljude koji su se upustili u pustolovinu likovnog stvaralaštva, a da prije nisu završili nikakvu umjetničku školu. No već 1972. čehoslovačka socijalistička vlast ukinula je priredbu, s obrazloženjem da »socijalistički čovjek ne može biti naivan«. Pune dvadeset i dvije godine Insita je bila zabranjena izložba, a obnovljena je tek nakon preokreta u Slovačkoj, 1994, uz pomoć institucija i pojedinaca u svijetu koji su za to vrijeme nastavili podupirati djelatnost samoukih stvaralaca. Od 1997. Insita uvodi stroge metode selekcije, stvara međunarodni žiri koji jamči njezinu likovnu kvalitu.

Selektivnost posebno odlikuje ovogodišnju izložbu Insite. Žiri (u sastavu Vladimir Crnković iz Hrvatske, Nico van der Endt iz Nizozemske, John Maizels iz Engleske, Koviljka Smiljković iz Jugoslavije i Katarina Čierna iz Slovačke) otvoreno se založio za najstrože kriterije. Svoju ulogu da odvoji autorske i umjetničke domete od amaterizma svih vrsta koji prate ovakvo stvaralaštvo proveo je dosljedno, što nije bilo jednostavno znamo li koji su trenutačni problemi ove umjetnosti.

Već i sami brojni nazivi — naivna, primitivna, insitna, marginalna, autsajderska, artbrutovska — ukazuju na raznovrsnost i složenost njezinih pojava. Pojednostavljeno trenutačna situacija izgleda ovako: naivna umjetnost jenja, a po nekima i nestaje. Sve se više razmahuje art brut (sirova umjetnost, izraz Jeana Dubuffeta), a sve prisutniji su autsajderi, koji nerijetko ujedinjuju osobine i naivaca i artbrutovaca. Pritom, kako ističe voditeljica Insite Katarina Čierna, vrlo je teško povući oštre granice između svih tih pojava, razlučiti ih i kategorizirati. Ono što možemo pouzdano ustvrditi jest da su ta djela proizvodi neizučenih (neškolovanih) autora, da su izvorna, autentična i iskrena, lišena himbe.

Retrospektiva, Pars pro toto i aktualnost

Insita 2000. sve je složene pojave samoukog stvaralaštva grupirala u tri cjeline. U jednoj se predočuje retrospektiva najviših dometa 20. stoljeća. Tu su se, prema koncepciji, trebali naći svi marginalci koji su obilježili 20. stoljeće. Mislilo se pritom i na Carinika Rousseaua. No, ne samo što na izložbi nema Carinika nego nema ni njegovih manje poznatih zemljaka. Kao razlog za njihov izostanak navodi se skupo osiguranje i nedostatak novca koji se očekivao od UNESCO-a, pokrovitelja Insite, a koji nije stigao ni do otvaranja izložbe.

Ipak, besparica je samo donekle umanjila dojmljivost retrospektivne dionice Insite 2000. Jer, djela dvadeset i tri umjetnika svjetskoga ranga, među kojima je čak četvero iz Hrvatske (Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Matija Skurjeni i Drago Jurak), čine uvjerljivu panoramu umjetnosti koja je nastajala mimo (a opet posve uz) vladajućih trendova moderne umjetnosti.

Djela naših umjetnika (većinom iz fundusa Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti) izvanredno se nose u međunarodnoj konkurenciji. Dominiraju svojom pastoralom i kantilenskim ozračjem te perfekcionizmom i vrhunskim metjerstvom.

Naši su klasici naive u doista izabranu društvu, kao što je, primjerice, Talijan Enrico Benassi, Nijemci Erich Bödeker, Carl Cristian Thegen i Adalbert Trillhaase, Švicarac Adolf Dietrich, Poljak Nikifor, Izraelac Shalom of Safed, Čehinje Natalija Schmitova i Ana Zemankova, Slovaci Ondrej Šteberl i Jozef Kerak, Mađar Mokryja Meszaros te Jugoslaveni Sava Sekulić, Ilija Bosilj i Emerik Feješ. Još desetak autora, zaslužnih za afirmaciju marginalne umjetnosti 20. stoljeća, predstavljeno je u podsekciji Pars pro toto. Oni uspjelo dopunjavaju bilancu dometa marginalaca u ovom stoljeću.

No, najveću pozornost priredbe ipak privlače monografske izložbe dvojice dobitnika glavnih nagrada na Insiti 1997. To su ruski slikar Pavel Petrovič Leonov i nizozemski slikar Willem van Genk. Dok je Leonov tipični naivac, izrastao na ruskoj narodnoj tradiciji, van Genk je tipični artbrutovac, kakva može proizvesti samo urbana sredina. No, bez obzira na genezu njihovih djela, uvjetovanu i osobnim sudbinama, njihove slike nikoga ne ostavljaju ravnodušnima i zorni su primjer zašto nam valja njegovati marginalnu umjetnost. Obojicu su društveni sustavi njihovih zemalja (Leonova totalitarni socijalistički, a van Genka otuđeni kapitalistički) postavili na sam rub ustroja, a oni su snagom svog umjeničkog bića i jačinom imaginacije nadvladali svoju socijalnu i materijalnu sporednost. Dok Leonov, u paklu svoga stvarnog života (u kojemu je bilo i ratnih stradanja i dugogodišnje robije), slika zamišljeni (i izmišljeni) raj, dijelom i po uzoru na velikoga Gruzijca Pirosmanošvilija, dotle van Genk uzdignuće modernog velegrada pretvara u svojim crtežima u potresnu, odvratnu moru superindustrijaliziranoga i superciviliziranoga grada.

Samo jedan iz Hrvatske

I dionica koja predočava aktualno stanje marginalne umjetnosti vrlo je kritično selektirana. Od prispjelih djela osamdeset autora žiri je odabrao samo djela njih dvadeset i četiri. Ovdje je Hrvatska vrlo loše prošla, jer su naši kandidati (osim Krešimira Trumbetaša) redom odbijeni. Trumbetaš je sa svojih pet kipova, zahvaljujući poetskoj opservaciji, mekoj i sintetičnoj modelaciji, uključen u naivno krilo aktualne Insite. Odlikama i karakterom tom se krilu Insite priključuju i neki drugi autori, primjerice brazilska slikarica Aparecida Rodriguez Azedo (veliča nevinu ljepotu brazilskih šuma), ruski slikar Vladimir Fjodorovič Mizinov (zagovara ekološki suživot ljudi i životinja), portugalski slikar Izabelino Coehlo (stilizacijom prirode i elementima fantastike).

Na sirov način reinterpretira floru i faunu Brazilka Izabel de Jesus, dok Švicarac Pierre Bonard vizualnim znakovima stvara nov poredak predmeta u krajoliku. Neki autori, primjerice Čeh Zbinek Semerak, nasljeduju etnotradiciju, a drugi se, nasuprot tome, nadahnjuju gradskom zbiljom. Tako Nizozemac Han Ploos van Amstel, pod dojmom gradskog meteža, stvara red urednim nizanjem vozila, dakako na svojim crtežima. Nijemac Eduard Odenthal opsjednut je likom uspjelog urbanog čovjeka. Njegov protagonist Bibi, smješten u raznim gradskim scenama, zacijelo je takav uspjeli tip. Iz urbanog ambijenta Rus Vasilij Romanenkov bira dojmljive građevine, rekli bismo hramove urbanizacije.

Što je od toga najviše cijenio žiri?

Sudeći prema nagradama žiri je najviše cijenio neposrednost i originalnu ekpresivnost djela. Grand prix 2000. dodijelio je tursko-njemačkoj slikarici Kiymet Beniti Bockovoj i jugoslavenskom kiparu Milanu Stanisavljeviću. Njihova ćemo djela jasnije pročitati tek na njihovim monografskim izložbama, zakazanim za 2003. godinu.

Elena Cvetkova