Moralitet maskiran u triler

Moralitet maskiran u triler

Otac Elvisa Bošnjaka prezentiran je, u režiji Nenni Delmestre, kao skladno zaokružena kazališna cjelina nepretencioznih ciljeva, ali visokih dramatičnih i scenskih dometa koji se u blijedoj hrvatskoj sezoni pokazuje kao pravo svjetlo u tunelu

Vjerojatno žanrovska odrednica moralitet i nije prvo što na pamet pada kad se razmišlja o uprizorenju Oca, prve izvedene drame splitskog glumca Elvisa Bošnjaka na Sceni 55 splitskoga HNK, ali da se netko uopće bavi tim žanrom na prijelazu milenija prilično je egzotičan podatak. Barem na prvi pogled. Otac, međutim, nije moralitet kako ga poznaje teorija žanra, ali je sasvim očigledno da su vremena takva da se o moralu ima što i zašto govoriti.

Umjesto alegorija i svetaca Bošnjak će za junake izabrati ubojice na odsluženju kazne, a moralitet će križati s formom bližom suvremenom gledatelju odraslu na Hollywoodu i HTV-u, koji ga vjerno zastupa — trilerom. Tako Otac postaje triler iz zatvorske ćelije koji — ne zapuštajući trilerske zahtjeve za dinamikom i suspensom — postavlja neka bitna moralna pitanja o zločinu, kazni i oprostu, ali, za razliku od klasičnog moraliteta, ne nudeći na njih odgovore.

Već početna situacija stvara zanimljivu napetost. Trojica ubojica u ćeliji čekaju povratak kolege, najgorega među njima, koji iz nepoznatih razloga svoju posljednju zatvorsku noć odlučuje provesti s njima. U ćeliji je skriven nož i svima je jasno da jedan od njih jutro neće dočekati u tom verbalno-fizičkom obračunu različitih svjetonazora i etičkih kodeksa.

Režirajući ovu praizvedbu Nenni Delmestre oslonila se na dinamiku koju joj je ponudila inspirativna scenografija Vesne Režić i psihološki triler iskoristila kao činjenicu koja će graditi dinamiku predstave, tako da razmišljanja o problemu oprosta nisu deklamatorska, nego sasvim integrirana u duh predstave, koja se uspostavlja kao žanrovski definirana i glumački čvrsta. Svi su mizanscenski pokreti stavljeni u službu dinamičkih silnica, koje uspješno kompenziraju potencijalnu statičnost teksta.

Otac je glumački čvrsta predstava ne samo zato jer Josip Genda, Milan Štrljić, Milivoj Beader i sam Elvis Bošnjak pripadaju ansamblu koji se često spominje kao najjači muški ansambl u zemlji (titula koju prisvaja još desetak hrvatskih kazališta), nego zato jer im tekst nudi precizne karakterizacije i jezične razlike dobrim glumcima dovoljne za kreiranje zanimljivih likova koji nisu isključivo tipovi unutar zadanog žanra, a i jer su vođeni sigurnom redateljskom rukom koja svakom od njih nalazi točno mjesto u mračnom okruženju. Da i u crnom ima nijansi, pokazuju četiri ubojice različitih motiva i sudbina. Beaderov Abel kao stricoubojica negdje iz dalmatinskog zaleđa, točnije njegov elementarni strah za vlastiti život, nosio je duhovitu dimenziju inače teške predstave.

Mrva još jednom glumački uvjerljiva Milana Štrljića profesionalni je ubojica, bešćutan, ali negdje u sebi skrhan nedostatkom bilo kakve vjere, dok je Josip Genda bio pokajnik i jezikom izdvojen iz sredine, čiji su grijesi čedomorstva i pedofilije samo dno ljudskog postojanja i mračna sjena s kojom se ni sam čovjek kojeg cinično zovu Otac ne može više nositi. I konačno sam Bošnjak, jednako uvjerljiv na sceni kao i u spisateljskom dijelu svog posla, ubojica homoseksualca u samoobrani, kojeg je zatvor prozvao Sestrom, svojim je homofobičnim ponašanjem stvorio vrlo suptilnu naznaku za argumentiranost nadimka.

Osim scenografije, koja je točno odčitala unutarnju napetost teksta, i kostima Irene Sušac, koji su, zadani zatvorskom uniformom i crnom bojom svijeta, uspjeli ipak biti zapaženima, ugođaju dobro dizajnirane predstave pomogli su nenametljivo, ali s točnim naglascima, svjetlo Zorana Mihanovića, te glazba Line Vengoechee i oblikovanje zvuka Ivice Bilića. Tako je Otac prezentiran kao skladno zaokružena kazališna cjelina nepretencioznih ciljeva, ali visokih dramatičnih i scenskih dometa koji se u blijedoj hrvatskoj sezoni pokazuje kao pravo svjetlo u tunelu.

Ovom je praizvedbom — da se netko iz Zagreba udostojio doći i to vidjeti — trebala biti skrenuta pozornost na splitsku scenu koja je (dodamo li joj i Filipa Šovagovića, čije se drame igraju jedino u Splitu) postala najproduktivnija i najzanimljivija dramska jezgra u ovoj zemlji inače nevelike domaće produkcije. Nakon Trpimira Jurkića (Kajin i Abel) i Bošnjaka već u sljedećih nekoliko mjeseci dramama će se na sceni splitskog HNK predstaviti Jurica Pavičić i Ante Tomić, pa će dosadašnji kuriozitet vrlo brzo postati dalmatinska dramska epidemija na koju Hrvatska, nadam se, više neće moći ostati ravnodušnom.

Jasen Boko