Mit perzistencije vida

U novije vrijeme psiholozi filma pokrenuli su pravu harangu protiv teorije tromosti ili perzistencije vida kao objašnjenja iluzije kretanja koju imamo kad gledamo film (tzv. prividnog kretanja), nazivajući to objašnjenje mitom, općeprihvaćenom predrasudom. Ta teorija, kažu, uopće ne objašnjava iluziju kretanja.

Teorija perzistencije vida mnogo je starija od filma i kažu da je vodila same izumitelje filma u njihovim izumima. Primjenjuje se u objašnjenju iluzije kretanja od najstarijih tumačenja filma, a može se naći i danas posvuda po popularnim, ali i po najcjenjenijim svjetskim i našim filmskim udžbenicima, enciklopedijskim natuknicama o filmu, filmskim leksikonima i u filmskim povijestima. Njome se objašnjavala zagonetna osobina filma da brzim nizanjem statičnih fotografija, koje se k tome još i trenutačno zamračuju dok se smjenjuju, izaziva percepcija kontinuiranoga, punog kretanja predmeta i objekta.

Objašnjenje ide ovako. Naše oko reagira tromo (perzistentno) na nagli nestanak pojedine svijetle filmske sličice zadržavajući njezin trag, tzv. pasliku, još neko vrlo kratko vrijeme. Ako se sljedeća sličica javi dovoljno brzo da uhvati pasliku, tada se ona stopi s njom te tako omogućava da naše oko prebrodi razdoblje mraka koje se javlja između sličica, a da naš mozak to i ne zapazi. Dolazi do onoga što psiholozi nazivaju kritičko stapanje svjetlosnog treperenja (na engl. flicker fusion), tj. pri određenoj frekvenciji smjene svjetla i tame sličice se stapaju u jednu postojano prisutnu svijetlu sliku. Ako se film vrti sporije od te kritičke frekvencije, tada zapažamo da filmska slika treperi, odnosno zamjećuju se smjene tame i svjetla. To se događalo u ranim nijemim filmovima koji su se vrtjeli sporo, zaslon je s premalom frekvencijom zaklanjao sliku (zaslon ili sektor naprava je u kameri koja zamračuje sličice pri snimanju ili projekciji). Tim se stapanjem, tvrdilo se, može objasniti kako se mali pomaci (faze pokreta) od filmske sličice do sličice stapaju u iluziju punoga pokreta.

Predvodnici harange protiv takva tumačenja iluzije kretanja jesu suvremeni psiholozi što su se specijalizirali za psihologiju filma — Joseph Anderson i Barbara Anderson te Julian Hochberg i Virginia Brooks. Ali na tu su objašnjavalačku grešku izričito upozorili još Hugo Münsterberg u svojoj Psihologiji filma iz 1916, kao i psiholog Robert S. Woodworth u udžbeniku Eksperimentalna psihologija iz 1938. Tekst V. Brooks u kojem upozorava na taj mit nedavno je objavljen u filmskom časopisu Hrvatski filmski ljetopis (19-20/1999).

Ono što je u svemu tome bilo krivo nije toliko samo objašnjenje perzistencije i stapanja koliko njezina primjena na iluziju kretanja.

Dvije iluzije u temelju filma

Problem je u tome što u temelju filma nije jedna iluzija (iluzija kretanja) nego dvije: iluzija kretanja, ali i iluzija postojanog svjetla, odnosno iluzija postojane nazočnosti filmske slike, iako se njezina projekcija prekida brzim zamračenjima.

Tih zamračenja ima čak i dvostruko više nego što ima sličica na vrpci. Dok se filmske sličice danas smjenjuju brzinom od 24 sličica u sekundi, dotle se njihova projekcija prekida zaslonom 48 puta u sekundi. Prema zabavnoj kalkulaciji pokojnoga Nikole Tanhofera, dok gledamo film duljine, recimo, dva sata, pola od toga — puni sat vremena — ekran je zamračen. Dakle, plaćajući dva sata filma, mi smo prevareni za jedan sat, koliko nam se tijekom gledanja filma nudi mračno filmsko platno. S televizijskom slikom stvar je još drastičnija. Tamo u danome trenutku svijetli samo jedna točka (tzv. piksel), koja je u tom trenutku pogođena snopom elektrona, ostatak ekrana je mračan. Tamo brzo vodoravno ispisivanje po pikselima preko cijelog ekrana stvara iluziju da je cijeli ekran osvijetljen, a brzo ponavljano ispisivanje linija stvara iluziju da je ekran stalno osvijetljen. Dakle, u slučaju televizije prevareni smo za još više tame.

E sad, perzistencijom vida doista se umjesno objašnjava iluzija da stalno gledamo osvijetljen ekran, bez mračnih prekida.

Ali, pretpostavka za stapanje treperava svjetla jest da se ono javlja — na istom mjestu, da se ne miče. Ili da je blizina prostornih pomaka i frekvencija takva da se ne vidi pomak nego jedna proširena slika. Filmska slika bljesaka na istom mjestu na filmskom platnu; pikseli svijetle praktično istodobno za frekvencijsku osjetljivost našeg oka i zato ne zapažamo njihov pomak nego nam cijeli ekran jednoliko svijetli.

To dalje znači da mi gledamo stalno osvijetljen ekran bez obzira je li u pitanju kontinuirani dio filma/televizijske emisije koji nazivamo kadrom i u sklopu kojega dobivamo punu iluziju kretanja u prizoru, ili je u pitanju montažni rez, odnosno diskontinuirani prijelaz iz kadra u kadar, a na tom prijelazu nema nikakve iluzije kretanja. Stapanje treperenja osnova je podjednako iluzije kretanja kao i neiluzijske percepcije diskontinuiteta u kretanja, samo ako je sve to u granicama kritične frekvencije za svjetlosno stapanje.

Specifični uvjeti

Dakle, očigledno je da za specifično dobivanje iluzije kretanja nije dovoljno svjetlosno stapanje sličica, pa ni perzistencija vida, nego je potrebno da se ispune neki dodatni i za izazivanje iluzije kretanja specifični uvjeti.

Ti su uvjeti dobro znani filmskim animatorima: da bi se dobila iluzija kretanja, mora doći do sitnih, ali i dovoljno velikih, prostornih pomaka u inače stacionarnoj slici — primjerice ruka snimljenog čovjeka mora od sličice do sličice biti fazno pomaknuta da bi se u projekciji dobila iluzija da čovjek kontinuirano miče rukom.

Tu činjenicu, da nije važna samo vremenska frekvencija bljeskova, nego i njihovi prostorni pomaci da bi se dobila iluzija kretanja, utvrdili su još geštaltisti (Wertheimer kao pionir tih istraživanja, od 1912) i nazvali to stroboskopskim kretanjem, odnosno jednom podvrstom phi-fenomena. Iako su mnogo učinili u proučavanju uvjeta pod kojima se javlja iluzija kretanja, kao što su proučili i različite tipove te iluzije (ne samo onu koju proizvodi film), njihova objašnjenja stroboskopskoga kretanja nisu bila uvjerljiva. Npr. Wertheimer, pod ondašnjim utjecajem fizike i posebno proučavanja električnih fenomena, tvrdio je da je posrijedi kratki spoj između dvaju susjednih nadražaja, što baš i nije bilo neko objašnjenje u usporedbi s fiziološkim objašnjenjem perzistencije. Možda se i zato zadržalo objašnjenje perzistencijom vida, dakako, uz činjenicu da se nije pravila razlika između dviju različitih iluzija.

Tek se u novije doba, s razvojem proučavanja percepcije kretanja općenito, došlo do shvaćanja da se način na koji naš um obrađuje stvarno kretanje u našoj okolini podudara s načinom obrade stroboskopskoga kretanja. Naime, da bi se percipirao pokret, u okolini mora postojati neka kritično bliska prostorno-vremenska frekvencija nadražaja koje prima naše oko da bi ih kao indikativne za pokret proslijedio centrima za obradu kretanja u našem mozgu. Pretpostavlja se da potrebnu indikativnu frekvenciju za registraciju pokreta pruža jednako stvarni pokret kao i stroboskopski pokret koji nudi film i zato mozak ne može, a da u obama slučajevima ne registrira puni pokret, pri tome ne uspijevajući razlučiti što se krije iza te frekvencije, da li stvarni pokret ili tek smjena brzih sličica. Mozak jednostavno ne može procijeniti da li je posrijedi istinosna, veridička, percepcija ili je ona tek varljiva, iluzivna.

Međutim, ma kakva bila dalja sudbina znanstvenoga tumačenja iluzije kretanja, jedno je sad posve sigurno: nju ne objašnjava teorija perzistencije vida, pa je već krajnje vrijeme da se prestane s primjenom tog objašnjenja.

Hrvoje Turković