Kritika kao rad, rad kao odgoj

Kritika kao rad, rad kao odgoj

Mirjana Goršić: Kada je riječ o samoj kritici i onome što muči većinu arhitekata, to je pitanje prave arhitektonske kritike u odnosu na tekstove koji sebe zovu kritikom, a zapravo znače promociju pojedinih arhitekata i njihovih ostvarenja. Ne bih željela reći da ni jedna ni druga vrsta kritike nisu važne. No, problem je da mi danas u našim stručnim časopisima imamo upravo golemu količinu tekstova koji čine reklamnu promociju arhitekture

Hrvatski muzej arhitekture tijekom 7. i 9. prosinca bio je poprište dva zanimljiva događanja. Sedmoga je prosinca otvorena putujuća međunarodna izložba — 60 europskih časopisa o arhitekturi, u sklopu koje je 9. prosinca održan i okrugli stol — Arhitektonska kritika i teorija — stanje.

Sva događanja održala su se u suradnji s Francuskim institutom u Zagrebu, bibliotekom Psefizma te pod medijskim pokroviteljstvom novina »Vijenac«. Izložba je osmišljena u suradnji s francuskim časopisom »L'Architecture d'aujourd'hui« te uz potporu AFAA-e i francuskog Ministarstva kulture.

Tematski, izložba je logičan odgovor na brojne inicijative proizašle iz želje za multidisciplinarnošću, kojemu su tijekom posljednjih desetak godina prethodila brojna događanja diljem Europe. Osim želje da otkrije raznolikost časopisa koji trenutno izlaze u Europi, izložba pruža i opsežan uvid u opće stanje arhitektonskog tiska uoči trećega tisućljeća. Predstavljeni su časopisi iz devetnaest europskih zemalja, od kojih je najstariji iz 1875, a najmlađi iz 1999. godine.

Okrugli stol okupio je brojne kritičare, arhitekte i druge stručnjake, koji su nastojali odgovoriti na neka konkretna pitanja vezana uz arhitektonsku kritiku, ponajprije kako danas pisati i opisati arhitekturu, ne zaobilazeći i neke etičke nedoumice.

U raspravi su sudjelovali Marie-Ange Brayer, kritičarka umjetnosti i arhitekture, urednica časopisa za likovnu i suvremenu umjetnost »Expoze« (Orléans), Jean-François Pousse, urednik časopisa »Techniques et architecture« (Pariz), Bojár Iván András, urednik časopisa »Oktogon« (Budimpešta), Peter Velčev (Bukurešt), Tomaž Brate iz Ministarstva kulture Republike Slovenije, Miloš Florijančić, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, Vera Grimmer, urednica »Orisa« i suradnica časopisa »Architektur aktuell« (Beč), Mirjana Goršić, predsjednica Društva arhitekata i geodeta grada Karlovca i nakladnik biblioteke Psefizma, Saša Begović, urednik časopisa »Čovjek i prostor«, Andrija Rusan, izdavač časopisa »Oris«, Ante-Nikša Bilić, urednik časopisa »Oris«, Krešimir Galović, urednik arhitekture u »Vijencu«, Vinko Penezić, suradnik arhitektonske rubrike u »Vijencu«, Goran Blagus, likovni kritičar i urednik časopisa »Kontura«, Tomislav Premerl, Leksikografski zavod, Velimir Neidhardt, Arhitektonski fakultet, Miroslav Begović, HAZU i Ivan Mucko, Gradski zavod za planiranje. Budući da raspravi nije mogao prisustvovati Stjepan Roš s Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, njegov je prilog pročitao Vinko Penezić. Voditelj rasprave bio je Krešimir Rogina, urednik Biblioteke Psefizma, a pred kraj diskusiji su se pridružili i poznati arhitekt i urbanist Radovan Dellale i arhitekti Morsan i Julije Deluca.

Što je to arhitektonska kritika?

Krešimir Rogina: Ovdje smo se skupili u povodu izložbe 60 europskih časopisa o arhitekturi. Uobičajeno je da se uz takve izložbe organiziraju i okrugli stolovi, koji okupljaju kritičare, arhitekte i druge stručnjake s ciljem obrađivanja pitanja koje postavlja kritika u arhitektonskim i drugim časopisima koji se dijelom bave i arhitekturom. Pitanja koja se najčešće postavljaju jesu: kako danas pisati, odnosno opisati arhitekturu, da taj komentar bude i na teoretskoj i stručnoj razini, a da, s druge strane, bude svima razumljiv? Dio pitanja odnosi se na samu arhitektonsku kritiku. Dakle, koji su to oblici kritike, odnosno kakvu ulogu ima stručna kritika prema onoj koja je više književna, ili otvorena prema široj publici? Koji je smisao i svrha arhitektonske kritike na prijelazu stoljeća? Formira li arhitektonska publicistika ukus naručitelja i u kojoj mjeri? Kakav je odnos teorije i kritike u arhitektonskim medijima te kakav je njihov odnos u nearhitektonskim medijima?

Marie-Ange Brayer: Područje kritike danas je postalo veoma raznoliko i mnogostrano. Ono obuhvaća i druga područja, kao što su na primjer mediji, antropologija ili geografija. Čini se veoma zanimljivim to što rasprava o arhitekturi više nije samo rasprava o njezinu indentitetu, nego se postavljaju i pitanja koja se tiču i drugih područja.

Jean-François Pousse: Smatram da postoji golem raskorak između teorijskog promišljanja i utjecaja teorije na ideje mladih arhitekata. Postoji očit interes za teoriju, ali mislim da je u mladih arhitekata ponajprije riječ o prikupljanju ideja, a manje o priklanjanju jednoj ili više teorija koje se obično napuštaju čim se napišu. Trebalo bi odmah precizirati što je to arhitektonska kritika i kakva nam ona pitanja neprestano postavlja. Na to zacijelo nikada nećemo odgovoriti.

Bojár Iván András: Pisati kritiku na našim prostorima ne znači istu stvar kao u Zapadnoj Europi, jer su mnoge stvari u trenutačnoj fazi promjena. Tržište, navike i način poslovanja veoma se razlikuju od onih u drugim zemljama, i mogao bih reći da su lošiji i odveć rigidni.

Peter Velchov: Već godinu dana radim na bukureštanskom časopisu »Oktogon«. Moram reći da je to doista teško iskustvo, jer je to prvi časopis za arhitekturu i dizajn u Rumunjskoj koji nudi osvrt na međunarodnu scenu. Rumunjski arhitekti i umjetnici uspoređuju se s arhitektima iz svijeta, što je za njih teško iskustvo.

Vera Grimmer: Časopis »Architectur aktuell«, sve do 1994. bio je neambiciozan arhitektonski časopis na lokalnoj, austrijskoj razini. Kada je glavna urednica postala Liesbeth Waechter-Böhn, časopis poprima međunarodni karakter, a od 1999. ne donose se više samo prikazi projekata, nego se dosta važnosti pridaje teoriji i esejistici, dakako, u smislu arhitekture. Moja suradnja s časopisom nije jednosmjerna, jer se neke njegove teme preuzimaju u časopisu »Oris«, a također nastojimo dobiti za naše tekstove i neke austrijske autore, kao što je Friedrich Achleitner. Suradnja s »Architektur aktuell« počela je prikazom projekta pjace u Pagu arhitekta Fabijanića. Nakon tog priloga objavili smo i radove drugih hrvatskih arhitekata, primjerice Penezića i Rogine te Nene Kezića. Kako austrijska kulturna sredina ne zna mnogo o cjelokupnoj kulturološkoj tematici hrvatskog prostora, u svakom od tih priloga nastojala sam im dati i nešto iz tog kulturološkog područja, sa dakako, mjerom opreza da ne bi došlo do nametljivosti.

Tomaž Brate: Ja zapravo imam jedno pitanje za sve nas, jer osobno na njega ne znam odgovoriti. Naime, pitam se, budući da arhitektura koja danas nastaje sve više postaje integralni dio polja vizualnih umjetnosti i nije više usko odvojena u svojim graditeljskim poduhvatima, postoji li mogućnost da se i na polju arhitektonske kritike formira određena industrija kritike, kao i na području suvremenog arta, koja, tako reći, kreira sve što se na tom području događa, uključujući ponekad i samu kreaciju?

Miloš Florijanić: Ne dolazim isključivo kao urednik, ni kao kritičar nekog arhitektonskog časopisa, nego kao osoba između, kao tvorac arhitekture i pedagog. S toga je to polje za mene povezano u cjelinu. Dakle, kritika kao rad, rad kao odgoj. Osobno podupirem pristup već spominjana Achleitnera, u čijoj se poetici odvaja mišljenje od same arhitekture na čisto doživljavanje arhitekture. Smatram da je to jedan od načina, gdje se naše stručno stajalište, odnosno stajalište kritike, približava ljudima u smislu poetike, koja predstavlja neku nadu da se ta golema količina tekstova o arhitekturi izvadi iz stručnih časopisa i predstavi širem krugu ljudi.

#etiri aspekta arhitektonske kritike

Krešimir Rogina: Danas je pri okruglom stolu trebao sudjelovati i kolega Roš iz Sarajeva, no kako je bio spriječen, zamolio bih Vinka Penezića da nam ukratko prenese Rošovu poruku.

Vinko Penezić: Roš analizira ulogu i zadaću umjetničke kritike. Dakle, arhitektonsku kritiku širi na umjetničku, gdje, kako kaže, postoje četiri aspekta. Prvo je značenje kritike za umjetnika, odnosno stvaraoca, koji tako spoznaje vrijednost svoga djela i njegovih skrivenih aspekata. Drugo je značenje kritike za pojedinog primaoca umjetničkog djela, jer ga ona estetski i moralno educira. Treće je značenje kritike za određenu društvenu sredinu ili naciju, kao regulatora najzvažnijih područja čovjekova stvaralaštva. I četvrto je značenje umjetničke kritike za sama kritičara, jer umjetnička kritika izoštrava kritičarevu emocionalnu, intelektualnu i imagitivnu individualnost. Arhitektonska kritika ne bi smjela biti samo registrator arhitektonskih djela, nego bi trebala biti stvaralačka disciplina koja će objektivno ocijeniti vrijednost nekog djela.

Mirjana Goršić: Kada je riječ o samoj kritici i onome što muči većinu arhitekata, to je pitanje prave arhitektonske kritike u odnosu na tekstove koji sebe zovu kritikom, a zapravo znače promociju pojedinih arhitekata i njihovih ostvarenja. Ne bih željela reći da ni jedna ni druga vrsta kritike nisu važne. No, problem je da mi danas u našim stručnim časopisima imamo upravo golemu količinu tekstova koji čine reklamnu promociju arhitekture.

Saša Begović: Od sama početka željeli smo u časopisu »Čovjek i prostor« uvesti konkretnu temu koja bi u svakom broju autorski problematizirala neke specifične arhitektonske i urbanističke događaje. Četiri točke koje je naveo gospodin Roš vrlo su bitne. No, čini mi se da je kritika u nas, i ne samo u nas, donekle zastarjela. Danas je, smatram, mladim autorima važnija promocija, a ne nekakav tekst. Dakle, važnije im je da im je tekst objavljen nego kakav je. Kako nedavno iznosi »Oris«, kritičar u posljednje vrijeme postaje određenijim medijem, poput holivudskog agenta koji promovira nekog arhitekta, a manje govori o samom djelu.

Andrija Rusan: Nas kao redakciju časopisa »Oris« od prvoga dana muči dilema koju želimo razriješiti, a to je što je arhitektonska kritika? Naš časopis prakticira i promotivnu i klasičnu kritiku. Jedan od problema s kojim se susrećemo, kao i većina arhitektonskih časopisa, jest kako uopće preživjeti? Stoga nam je drago da surađujemo s kolegama u Austriji, od kojih možemo nešto naučiti i to primijeniti na svoj časopis.

Krešimir Galović: Ovom prigodom želio bih potaknuti danas nespomenutu, i ne baš ugodnu temu, a to je odgovornost pisca prema javnosti, odnosno o njegovoj dužnosti da ukazuje javnosti na postojeće probleme. Danas u nas postoje dvije grupacije. Prva, koju osobno ne podupirem, zalaže se samo za pisanje o onome što je lijepo, odnosno dobro, namjerno zatvarajući oči pred aktualnim problemima, što je, smatram, moralno dvojbeno i oportuno. Rezultati takva odnosa jesu jednostavo prelijepe slikovnice koje se vrlo brzo zaboravljaju, a još prije autori i radovi koje promoviraju. Osobno se zalažem za kritičko-analitički pristup, ali u kontekstu vremena i prostora u kome živimo. Dakle, ukazati na problem, analizirati ga, komparirati, izvući zaključke i uputiti na moguća rješenja, ali jednako tako i educirati.

Goran Blagus: »Kontura« je kao časopis usmjerena na široko područje likovnih umjetnosti, gdje tekstovi o arhitekturi participiraju skromnije nego u specijaliziranim časopisima. Jedna je od stalnih kolumna arhitekta Krešimira Rogine, koji ima potpunu slobodu da komentira arhitekturu u kontekstu aktualnih događanja. U mnogo manjoj mjeri objavljujemo prezenterske radove o arhitekturi, jer je naš časopis medij koji prati i trudi se da bude aktualan u smislu reakcije na recentne događaje. Mi ne pišemo, kako je to rekao kolega Begović iz ČIP-a na način holivudskih producenata, koji zastupaju tuđe i nama neke strane interese u arhitekturi, nego se i dalje osjećamo entuzijastima.

Bez kritike nema djela, bez djela nema kritike

Velimir Neidhardt: Kada se govori o kritičarima ili o kritici, često se u razgovorima arhitekata pojavljuje oblik razmišljanja koji ovdje treba spomenuti. Kako kritiku može izreći onaj koji zapravo nije prošao kroz proces stvaranja? Ima li on pravo na kritiku? To je vrlo zanimljivo pitanje koje treba usporediti s čisto vitruvijanskim odrednicama, kada je arhitekt predstavljao cjelinu, poznavajući i vještinu stvaranja i znanost objašnjenja djela. No, očigledno je da je ta druga, znanosna komponenta vremenom polako izmicala arhitektima i o tome mi danas ovdje razgovaramo. No, i danas kada pogledate vrhunske arhitektonske protagoniste u svijetu, sigurno je da ti ljudi vladaju objema komponentama — dakle, i vještinom stvaranja i dobrim teoretskim znanjima.

Tomislav Premerl: Bez kritike nema djela, bez djela nema kritike. Isto možemo reći i za teoriju. Ta uzajamnost, tijekom povijesti, jasna je. U našem je stoljeću uspostavljen spekulativni sustav arhitektonske kritike, a time i odnosa kritike i teorije arhitekture. Tvrdim, svaka je prava kritika teorija, jer je i nezamisliva bez teorijske podloge. Teorija, naime, prati arhitektonska zbivanja, ali i prava arhitektura nužno prati teoriju. Tvrdim, dalje, svako je istinski vrijedno arhitektonsko djelo prinos teoriji arhitekture. Iz njega izvire teorija koju nije teško čitati. Ono uvijek uspostavlja novu teoriju, što je znači, teorija kreacijom. Sam graditelj prvi je kritičar vlastitog djela, jer o njemu i s njim još tijekom života njegova djela naveliko teoretizira. Prepoznaje teoriju i svoje djelo vidi u složenom sustavu povijesnosti. Svako relevantno djelo otvara teoriju, ali i svaka relevantna teorija zameće poriv za novim djelom. Iz svega slijedi da su kritika i teorija ovisne jedna o drugoj i da bi morale biti kreacija.

Ivan Mucko: Budući da su danas s nama urednici časopisa »Čovjek i prostor« i »Oris«, u kojima se izmjenjuju i objavljuju gotovo ista djela istih autora, što, moram reći, upućuje da je kvalitetna produkcija arhitekture u Hrvatskoj vrlo skromna. Na takav zaključak potaknuo me jedan konkretan primjer. Naime, u nedavnom broju »Čovjeka i prostora« objavljen je članak o uređenju Trga siječanjskih žrtava u zagrebačkoj Kustošiji, arhitektice Jadranke Kruljac-Polak. Autor toga članka njezin je suprug Nikola Polak. U »Orisu«, koji je izašao nekako u isto vrijeme, o istom djelu objavljen je tekst, kojega je autor bio Nenad Fabijanić, inače predsjednik žirija koji je izabrao spomenuti rad. Ali ako se prisjetimo i Zagrebačkog salona, u čijem se katalogu isti rad pojavljuje kao nagrađeni, od strane ocjenjivačkog odbora Salona čiji je član bio i autoričin suprug, možemo reći da se u Hrvatskoj arhitektonska kritika vrti unutar vrlo skučena repertoara imena i realizacija. S druge strane, svjedoci smo da se u Zagrebu godišnje izdaje sedam tisuća građevinskih dozvola. Što znači da se u Zagrebu gradi sedam tisuća kakvih-takvih objekata, dok se, kao što smo vidjeli, unutar spomenutih krugova obrađuje vrlo malen, ne postotak, nego promil ukupne produkcije. Spomenuti primjer dokazuje, da arhitektura u Hrvatskoj nestaje i prepušta svoju djelatnost drugima koji možda i nemaju odgovarajuće kvalifikacije, a ni sposobnosti, pogotovo ne da sudjeluju u segmentu oblikovanja i izgradnje naše okoline.

Take it to the limit!

Andrija Rusan: Želio bih nešto objasniti kolegi Mucku. Kada smo počeli raditi na koncepciji »Orisa«, rekli smo da želimo napraviti časopis koji će biti lijep, što je, čini se, nekima bilo bogohulno. Postoji mnogo loših stvari u hrvatskoj arhitekturi, a mi smo se toga malo zasitili, te smo mislili da ćemo stvaranjem lijepa časopisa pridonijeti razvoju i promociji arhitekture. U načelu nemamo poticaja razgovarati o takvim kritikama, ali odgovaram da našim časopisom nastojimo pokazati i svoje stajalište, te vrlo grubo recimo: Take it to the limit.

Vinko Penezić: Kolega Rusan ima potpuno pravo kada kaže: Take it to the limit. On je izdavač i on ima svoj koncept i svoju publiku. No, mi se danas nalazimo u tranzicijskom vremenu, koje je najbolje ocrtao Mucko na poticaj kolege Galovića. Dakle, u trenutku kada arhitektura na ovim prostorima jedva da egzistira, a upitno je da li egzistira i arhitektonska kritika kakvu mi danas trebamo, pitanje je da li je interpretacija, koja je usmjerena isključivo na struku, ono što nama trenutno u Hrvatskoj treba, ili nam je potrebna jedna analitička, odgovorna riječ, koja će nametnuti problem arhitektonskog stvaralaštva široj javnosti? I to ne samo u stručnom nego i u dnevnom i revijalnom tisku.

Jean-François Pousse: Problem je u tome što je 90 posto produkcije loše, i da je prva kritika novinara ta što odabire ono što mu se čini zanimljivim na planu elementarne rasprave, na planu promišljanja, napretka, budućnosti i života. Mogli bismo napraviti časopis grozota, čak dnevni list grozota, koliko ih ima. Ima toliko stvari koje su loše, i to uopće nije smiješno. Stoga to doista nije samo hrvatski, nego i europski trend.

Marie-Ange Brayer: Vrlo me začudilo to što sam više puta čula kako se spominje pojam lijepoga, dakle da se netko odluči dati legitimitet svojem radu pozivajući se na arhitekturu kao nešto lijepo i govoreći o stvaranju arhitektonskog časopisa koji će biti lijep. Bila sam začuđena jer za mene je u arhitekturi ružno jednako bitno kao i lijepo. Zato smatram da je zadaća arhitektonske kritike da se pozabavi drukčijim okvirom, koji više ne bi bio normativni okvir lijepog, nego da počne voditi računa o novom stajalištu arhitekta koji u obzir uzima zbilju.

Miroslav Begović: Moje razdoblje bavljenja tim temama bilo je negdje između 1962-1976, kada sam uređivao »Čovjek i prostor«. Moja je generacija išla za jednom teoretskom premisom, a to je sinteza arhitekture i umjetnosti, što smo, barem mislim, dosljedno provodili u ČIP-u. Smatram da smo korektno registrirali sve što se zbivalo na području arhitekture, dizajna i likovnih umjetnosti. No, također smatram da svako vrijeme traži svoj profil časopisa, no i da svako vrijeme ima svoju revalorizaciju. Stoga mogu reći da bi čitava teorija, čak i historiografija hrvatske arhitekture, bez tog časopisa, iz tih godina, bila znatno otežana.

Jean-François Pousse: Postoji tema koja mi se čini strahovito bitna, a to je sloboda tiska. Vi ste tu imali mnogo drukčija iskustva od nas. No, kao i u nas, i ovdje vidimo da časopisi koji pripadaju velikim grupacijama ograničavaju novinare, koji se ne mogu izražavati onako kako bi to željeli. Druga strana koja vrši pritisak je arhitekt, koji bi, naravno, želio da se piše o njegovu djelu, ali koji ne podnosi kritiku.

U Mađarskoj nema arhitektonske kritike

Bojár Iván András: Meni je osobito zanimljiva rasprava o arhitektonskoj kritici u Hrvatskoj, jer smo susjedi, te je zanimljivo izdvojiti motive i stvari koje su nam zajedničke ili veoma bliske, ali i one u kojima se Mađarska i Hrvatska razlikuju. U Mađarskoj, na primjer, arhitektonska kritika ne postoji. Mi sada pokušavamo obnoviti kritiku te tragamo za kategorijama, različitim gledištima i načinima na koje se može kritički pisati o arhitekturi.

Peter Velchov: Kritika se treba znati napisati, a to je, smatram najveći problem u arhitekturi, jednako prisutan u svakoj zemlji. Treba biti i samokritičan.

Julije Deluca: Esej što ga je kritičar napisao potaknut nekim arhitektonskim djelom ima umjetnički karakter, jednako kao i fotografija. No, nakon toga postavljam pitanje, gdje je tu stvarno istina o arhitektonskom djelu koje opisuju i kritika i fotografija. Držim da je to samo jedan od oblika kritike. Drugi oblik bila bi analiza rada, odnosno kompletnog opusa nekog istaknutog autora. I, kao treće, kritika stanja grada, regije ili države. Smatram da je upravo to ono što ponajviše treba Hrvatskoj kao maloj zemlji s relativno lošom arhitekturom.

Boris Morsan: Kada govorimo o praktičnoj strani kritike, moram vas podsjetiti, odnosno poslužiti se jednim primjerom. Svojedobno su u ČIP-u izlazili radovi tzv. Komisije za prelijepo. Ona se bavila nekom vrstom ruganja nesuvislom projektiranju raznoraznih inženjera građevinarstva u okviru naše arhitektonske produkcije. Takvo je upozoravanje bilo izvanredno korisno jer je prvi put na popularan način ukazano i na taj vid naše zbilje. I umjesto da se takav vid praktične kritike razvije, ona je naglo zaustavljena. Zamjerka je bila da nije dovoljno teoretska.

Radovan Delale: Važno je reći da mi kao arhitekti ne možemo više biti neutralni i apolitični. S jedne strane svjedoci smo procvata arhitekture, koja u uvjetima globalizacije i informatičkog doba opravdava vodeću ulogu u oblikovanju slike grada, ali s druge strane svjedoci smo utjecaja međunarodnog tržišta i interesa bogatih investitora, koji diktiraju izgradnju u suprotnosti s lokalnim urbanim vrijednostima i interesima društvene zajednice. Bitno je reći da vrhunska i estetska rješenja ne mogu opravdati takve gradnje, ali isto tako da su ih malobrojni arhitekti spremni odbiti. Kao struka moramo odgovoriti na socijalna i etička pitanja, uvažavajući opće kulturne vrijednosti i urbane kvalitete određene sredine. Tko će drugi odgovarati na ta pitanja ako ne mi sami?

Pripremio Krešimir Galović