Krimić kojemu se vjeruje

Pavao Pavličić, Pasijans, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

Pavao Pavličić jedan je od rijetkih suvremenih hrvatskih pisaca koji se mogu pohvaliti činjenicom da gotovo svake godine objave po jedan roman. Jednako se tako može pohvaliti i velikom raznolikošću svojih djela — od tematske do žanrovske. Između njegovih zbirki pripovijedaka, dječjih romana, fantastičnih trilera i drugih literarnih vrsta najveću su pozornost, ipak, uvijek izazivali krimići. Uostalom, i prvi roman koji je Pavličić uopće napisao bio je upravo krimić— Press iz 1975. A upravo s njima je Pavličić do sada imao i najviše izdavačkih problema. Ovaj je prvenac, tako, čekao pet godina na objavljivanje u ediciji Trag. Zanimljivo je da je to bio i prvi roman iz, sada već, serije o novinaru crne kronike — Ivi Remetinu. Ubrzo je izašao i drugi roman iz te serije — Pjesma za rastanak, a zatim, u pravilnim razmacima od desetak godina, slijede Rakova djeca (1988) i posljednji u nizu — Pasijans, objavljen ove godine.

Kvartet s tri lika

Navedeni kvartet povezuju tri glavna lika: spomenuti urednik crne kronike jednih zagrebačkih novina — Ivo Remetin, njegov pomoćnik — Lujo Katić (Luka) i Remetinov kolega s fakulteta i policijski inspektor — Šoštar. U svakom se od romana njih trojica uspiju skupa uplesti u neki kriminalni slučaj i na kraju ga skupa i riješiti. Dakako, veći dio posla u rukama je policije i inspektora Šoštara, koji se, ipak, često oslanja na neslužbenu i prijateljsku pomoć dvojice novinara. U Pasijansu priča započinje u podrumu Remetinove novinske kuće, gdje on i Luka pronalaze leš Roberta Petkovića, novinara žutog lista Zvijezda. I baš kao u prethodnim slučajevima par se nađe neposredno umiješan u istragu i druge događaje koje će taj pronalazak, a i oni sami, pokrenuti. Uskoro slijede nova ubojstva, miješaju se lažne i prave smrti, a stare automobilske nesreće i stara prijateljstva dobivaju sasvim nova značenja. A pasijans se, dakako, uspješno otvara tek na kraju, zajedno s rješenjem zločina, ali i Remetinovih osobnih problema. I naravno, na posljednjim stranicama slijedi još jedno karakteristično obilježje serije — napeta zasjeda u kojoj se hvata konačni krivac i nakon koje se stvari stavljaju na svoje mjesto uz kriglu hladna piva u kafiću.

Mali i obični događaji

Dok su neki drugi pisci krimića, a ponekad i sam Pavličić u nekim svojim drugim djelima, stavljali snažan naglasak na društveno okruženje u koje su smještali svoje priče, u Pasijansu i drugim romanima iz serije, Pavličić ga je potisnuo u drugi plan. To je najviše vidljivo u razrješenjima pojedinih zločina, iza kojih obično stoji mali pojedinac vođen nekim svojim osobnim idejama i ti zločini nikad nisu rezultat velikih urota, niti su u njih umiješane neke velike face, međunarodne organizacije ili protudržavni elementi. Zbog toga mu, za razliku od Tribusona — s kojim ga je na području krimića neizbježno uspoređivati, ni političke ni socijalne promjene, ni novo okružje devedesetih nisu predstavljali neki veći problem niti su utjecali na kvalitetu njegovih kriminalističkih romana. Upravo ti mali i obični događaji i karakteri koji se otkrivaju tijekom istraga glavni su Pavličićev adut i vjerojatno jedan od razloga uspješnosti i ovog romana. A iako je u Pasijansu možda i za nijansu previše naglašena Remetinova privatna strana i, tako, romanu mjestimično dan pomalo patetičan ton, kroz tu je njegovu privatnu stranu Pavličić najbolje mogao ostvariti model prema kojem zajedno s vremenskim razmacima između pojedinih romana stare i njegovi likovi. Tako Remetinov sin — buntovni mladac, sada već ima vlastitu obitelj, sam Remetin suočen je sa svojom životnom krizom, a Luka — na početku tek nadobudni mladi pomoćnik i potrčko, sada je već dobar Remetinov prijatelj i njegova desna ruka, a na njegovo su bivše mjesto došla neka nova djeca — Nikolina i Marko.

U Pasijansu Pavličić uspješno izbjegava klišeje žanra (klasični detektivski dvojac, glupi policajci, automobilske jurnjave, kompjutorski podvizi i sl.), a u isto vrijeme uspijeva zadovoljiti sva žanrovska pravila dobre kriminalističke priče. Iako ponegdje odveć ustrajava na društvenoj pozadini likova, ona ipak ne utječe u velikoj mjeri na napeti ritam pripovijedanja. I ono zbog čega su Pavličićevi čisti kriminalistički romani i u devedesetima jednako uspješni: »...A u sve su to bile upletene osobe kakve susrećemo svaki dan, i kojima su se sad najednom otvorila vrata prema velikim dobicima, pa i prema velikim sranjima...« i u koje čitatelj može vjerovati.

Jelena Gluhak