Konfekcijski proizvod

Ispod površine, Robert Zemeckis

Imate li sreću da živite u Metropoli, put će vas prije ili poslije nanijeti do novog kupovnog centra u kojem se ugnijezdilo razvikano multipleks-kino. Nije teško naći put, jarki reflektorski snop koji para nebo vodi vas do šanka s kokicama i pićem koje možete odložiti u za to predviđen otvor u udobnom naslonjaču, pred ulazom u kinodvoranu dočekuju vas zgodne djevojke mrazice s blagdanskim darićima... ukratko, ušli ste u zapadnjački uređen potrošački raj. Sasvim prikladno okruženje za film kao što je Ispod površine, djelo ostvareno uz pomoć velikog budžeta s također jednim jedinim vidljivim ciljem — zarađivanja novca. Teško se bilo oteti takvu dojmu tijekom projekcije, čak se može reći da ovdje nije u pitanju film u punom smislu te riječi, nego jednostavno — konfekcijski proizvod. Na to ukazuje već ziheraški izbor glavnih glumaca Harrisona Forda i Michelle Pfeiffer, glumaca od ugleda i reputacije, ali isto tako i imena uz koja se ne vezuje naslov ijednoga zapaženijeg filma u proteklom desetljeću. Uz ta skupa srednjostrujaška lica treba svakako spomenuti i redatelja Roberta Zemeckisa. Počeo je kao istaknuti predstavnik drugog vala školovanih holivudskih redatelja i jedan od štićenika znamenitoga Stevena Spielberga. Zabavio nas je duhovitim i inventivnim, no i isplativim djelima poput Povratka u budućnost, dok je u zrelijoj fazi karijere digao mnogo love i prašine Forrestom Gumpom. Usprkos očiglednu strmoglavljivanju umjetničkih ambicija posljednjih godina, ne može se tvrditi da je Zemeckis ikad napravio zanatski neuspješan i nezgrapan film — naime, do sada. Jer Ispod površine upravo je takav film.

Krenimo redom. Bračni par Spencer živi u prividnu skladu u idiličnoj vili na obali jezera. On je vrlo uspješan stručnjak za genetiku s blagim osjećajem inferiornosti u odnosu na pokojnog i još uspješnijeg oca. Ona je bivša čelistica koja se odrekla glazbene karijere radi obiteljskog sklada i koja se oporavlja od (psihičkih) posljedica prošlogodišnje prometne nesreće. I sve bi bilo kao u bajci da Spencerovi nemaju nezgodne nove susjede. Oni su im sušta suprotnost — voze stare modele automobila, priređuju bučne svađe u dvorištu svima pred očima, ševe se glasno s otvorenim prozorima... ukratko, nisu baš simpatični. Gospođa Spencer provodi dosta vremena kod kuće pa višak slobodnog vremena trati omiljenom susjedskom zabavom — špijuniranjem. Jedne olujne i kišne noći susjed unosi nešto veliko i zamotano u svoju krntiju i odveze se u nepoznatu smjeru, a od tog dana njegove žene više nema u kući.

Istodobno se u kući Spencerovih počinju događati čudne stvari, vrata se sama otvaraju, kada u kupaonici puni se vodom, uokvirene fotografije bez povoda se ruše na pod... Što je posrijedi? Je li susjed ubio svoju ženu? Zna li da Spencerica sumnja u to, pa glumi duha ne bi li je izludio? Ili tu ima nečeg istinski nadnaravnog? Ukratko, u pitanju je zaplet originalan i svjež poput vojničkih suhih dnevnih obroka. Uz to, uvod filma traje beskrajno dugo i prepun je suptilnih dramaturških rješenja. Na primjer, u suvišnoj i usputnoj sceni u kojoj Michelle Pfeiffer posjeti mužića na poslu svjedoci smo prizora u kojem anonimni asistent paralizira pokusnog štakora tekućinom koja, citiram po sjećanju — »... djeluje na sve sisavce, učinak traje tri do pet minuta, za kojih je pacijent potpuno oduzet, ali svjestan svih događaja oko sebe«. Teško je bilo unaprijed ne žaliti jadnu Michelle koja će negdje pri kraju filma biti oduzeta ali svjesna. Doduše, opće je poznato dramaturško pravilo prema kojem puška koja visi na zidu u prvom činu mora opaliti u trećem. No, puška na zidu prirodni je dio dekora, ne šalju je kroz gledalište s pričvršćenim natpisom: Oprez, ne pucati prije trećeg čina! A upravo to Zemeckis često čini u filmu Ispod površine. Pri tome se zaplet sa susjedima pokaže kao lažnjak negdje pri polovici filma te se radnja ničim izazvana prebacuje u potpuno drugi kolosijek, i od tog trenutka naši susjedi u djelcu više ne obitavaju.

Očito je i žanrovsko kolebanje filma između trilera i horora, koje nije loše samo po sebi, ali tijekom gledanja teško se oduprijeti dojmu da je cijeli motiv natprirodnog ovdje umetnut radi lakšeg izvlačenja iz situacija u kojima priča zapne.

Za zaključak, Ispod površine mogao bi se opisati u nekoliko riječi kao film koji je stereotipan i nadasve dosadan.

Dakle, što se krije ispod površine?

Ništa.

Staša Čelan