Kome još danas može smetati Supilo?

Kome još danas može smetati Supilo?

Supilo, Frane

Dojam osobe gosp. Supila je dojam normalnosti, zdravlja i rada. Politika je njemu sve: strast, jedini sport, ono, što je voda ribi, i on bez nje ne bi mogao živjeti. On je sušta praktičnost, i ideje njemu, kao kakvu Amerikancu, vrijede, samo ukoliko su izvedive. Kao svi današnji Primorci đak talijanske knjige, on je baš u njenoj tradiciji našao duh praktične politike, politike Machiavellia i Cavoura, duh realizma, koji u talijanskoj literaturi ima samo politička književnost. Ocjenjivati Supilovu politiku bilo bi prerano, ali ma što se o njemu reklo, njegova je neprolazna zasluga, da su mađaroni ono na izborima zauvijek potučeni, te se, akobogda, više nikada ne će oporaviti. Međutim njegova izjava o Bosni u Hrvatskom saboru bijaše velika pogreška i temeljila se na naivnoj pretpostavci, da će srpske aspiracije na Bosnu znati braniti potpisne sile Berlinskog ugovora. Snaga i slabost Supilove politike je u tomu, što u politici nikada ne smeće s uma osobni momenat.

On ugarske političare osobno pozna, pa zato sva njegova borba nije drugo no osobna borba. Ideja on skoro i nema, kao ni stila. Shvaćajući političku borbu u prvom redu kao borbu osobnu, on je kao praktičar politički faktično snizio nivo našeg novinarstva, pošto je borbu ideja sveo na borbu ljudi, borbu misli na borbu strasti. Taj demokrat neuredne, gotovo plebejske spoljašnosti ustvari nije vodio nikad otvorene demokratske, nego uvijek zakulisnu, nedemokratsku, diplomatsku politiku, vrlo neskrupulozno, bez stalnih načela. Nepobitna je činjenica, da u Novom listu, koji bi u prvom redu trebao biti list za buđenje i čuvanje riječkog hrvatstva, ima svega i svačega, samo ne junačke obrane hrvatske demokracije na Rijeci.

IV, 32.

A.G. Matoš, Misli i pogledi,

Zagreb 1955.

Negacija habzburškog besmisla

Treba zamisliti usred engleskog perivoja, pod teškim draperijama dekorativnog čadora, po svim pravilima dvorskog ceremonijala, slavnu, historijsku carsku i kraljevsku Dvorsku Trpezu, kakva se servira po ratnom protokolu na carskim vojničkim manevrima (»k. u. k. Manöverhoftafel«), sa svitom grofova, ministara i atašea, kao visokih gostiju i uzvanika, sa dva Cara na čelu stola, sa dvadeset i sedam Nadvojvoda kao statista i dvjesta lakaja, buttlera i posluge, onaj slavni »déjeuner dînatoire«, kao varijantu svečanog carskog ručka sa karakterom večere, servirane u predvečerje s glazbom topova čitave jedne Carske Armade, a duboko pod tim svečanim Carskim Stolom, u provincijalnom panonskom blatu, Hrvatsku zakopanu kao u grobu Veleizdajničkim procesom, sa pedeset i tri vješala, sa bečkim, po Frana Supila difamantnim skandalom, poznatim pod imenom doktora Friedjunga, treba predstaviti sebi socijalni i politički razmak između ovog preuzvišenog carskog objeda sa karakterom svečane večere, koju hrvatski kralj daje na manevarskom terenu svojim plavokrvnim i aristokratskim gostima kao Vrhovni Komandant Nepobjedive Armade, i između gladne i nesretne Hrvatske, pa ako ste tu distancu doista živo zamislili, mogli biste da kažete da imate toliko fantazije te ste uspjeli da imaginirate čitav onaj predratni feudalni besmisao naših političkih prilika i odnosa, bez čega je nemoguće razumjeti politiku Frana Supila, jer je ona kod nas, na crno-žutoj legitimističkoj pozornici, bila jedina logična i dosljedna negacija plavokrvnog, aristokratskog, prinčevskog i dvorskog ceremonijala »déjeuner-dînatoireskog« besmisla.

1928

Na Rijeci

Na Rijeci, poslije dubrovačkog početka sa »Crvenom Hrvatskom«, kada je pokrenuo »Riječki novi list«, usred korumpiranog, portofrankističkog gnijezda, demoraliziranog madžarskom politikom, usred gladne mizerije bodulske i Kirije sa nešto malo novca trabakulskog, škrtog, lihvarskog, sa svijetom koji oskudijeva na šoldima, a trebalo bi da misli i da diše liberalno, nadahnjujući se Trećom Italijom, garibaldijevskim i mazzinijevskim idejama, tim katekizmom Frana Supila za naše vlastito narodno oslobođenje, Supilo se našao u društvenom mediju, koji je ipak, poslije duge stanke od nekoliko decenija, imao toliko dara da osjeti novu ličnost na našoj političkoj pozornici.

1924

Politička legitimacija

Supilo osjeća svu paniku Kroatenlagera, četiristogodišnjeg habzburškog hrvatskog logora, koji nema svoga Schillera da ga opjeva, ali koji je krvaviji od svih motiva wallensteinskih i koji traje od Wallensteinovih dana pa sve do momenta kada je Supilo stigao u Niš, da na tom vjekovnom kalvarijskom putu nađe nekoga, tko će tom narodu pomoći da ponese svoj historijski križ. Supilo nosi u sebi svu četiristogodišnju hrvatsku tmninu, on sluša kako prolaze i bubnjaju nepregledne čete hrvatskih mrtvaca: idu, marširaju, trube bataljoni, eskadrone, regimente, stupaju po blatu olovno, a korak im je sablasno težak; svaki hrvatski vojnik vuče za sobom svoj vlastiti grob! Supilo osjeća da govori u ime svih pokojnih četrdesetosmaša i graničara, haramija i mušketira, pandura i husara, u ime svih bezbrojnih mrtvaca, žrtava Nadvojvode Friedricha, princa Eugena i Franca Jozefa!

1928

Jeremijada o hrvatskom mrtvilu

Dubrovnik je za Frana Supila, od prvih dana mladosti, kada je svoje hrvatstvo zamišljao po modelu Augusta Šenoe i Starčevića, južna, a Rijeka sa »siroticom Istrom« sjeverna kula na Jadranu, gdje se njegovo »jadno hrvatstvo« bori za koru hljeba već više od tisuću godina. Tu se našlo na ovome kršu i ne može da nestane, a istodobno ne može da se osovi na vlastite noge: peronospora, filoksera, gnjila loza, kamen, tovari, suša, žeđa, more od kamena i od soli, ribarske rane i mreže, trajno gladovanje, brodovi u tuđim rukama, pod tuđim barjacima, jadno sve i bijeda. Cunard Line i lihvari, sitni pauci i krvopije, koji sa stopostotnim kamatima liferuju emigrantsko meso u rudnike i livnice na drugoj obali oceana, u ždrijelo od đemija, a Solferino, Sommacampagna i Vis sa Tegetthoffom, crno-žuta opasnost i potalijančivanje za račun Beča, kao jučer za račun Francuza, i ona šaka autonomaša jedne i druge vjeroispovijesti, koja ustrajno odbija bilo kakvu političku solidarnost sa krajevima sjeverno od Velebita, sa svoga regionalnog stanovišta — Schiavi si, Italiani si, Croati mai, kao i carski graničari u Baniji i na Kordunu, koji su banovci bili i to hoće da ostanu, ali Trojedinice ne priznaju, i naš bezazleni svijet, raspoložen dolcefarnientistički, pa kamo da čovjek krene i kako da pokrene mrtvilo u Banovini, mrtvilo u Splitu i na Rijeci, te nema izlaza iz jezivog ovog mrtvila, umiranje koje traje već gotovo decenij i po, i bude li potrajala ova kapitulantska banovinska politika Hrvatskog sabora, sve će se pretvoriti u narodno groblje kao u kakvoj Kranjčevićevoj uskočkoj elegiji.

1924

Protiv

radikalije

Supilo, prije svega, znao je jasno što znači radikalija na čelu sa legendarnim Bajom, jer je on tu radikaliju s tim legendarnim Bajom, na zlatnoj fotelji premijera, kritički promatrao već više od dvadesetak godina. Devedesetih godina, kao urednik dubrovačke »Crvene Hrvatske«, on je, pišući o političkim prilikama u obrenovićevskoj Srbiji, žestoko poricao političku ulogu Radikalske Partije: »Ne dao Bog takvih patriota našem narodu, da njime upravljaju!«

1928

Sanktpeterburška noć

I Niš predstavlja dramatski sudar sa stvarnošću, kad se tragični vjekovi kondenziraju u nekoliko trenutaka konvencionalnog razgovora, i Beč je bio doživljaj na rubu moralnog samoubojstva, ali nitko ne bi mogao da predstavi očaj Frana Supila, starog starčevićanca i hrvatskog romantika, kada je doznao za Londonski ugovor. Ona noć u maglenom Peterburgu, ona martovska snježna noć, kada su šifre sa sanktpeterburške radio-antene javile u London poruku Sir Buchanana Sir Edwardu Greyu da su se Visoke Vlasti Kraljevine Velike Britanije i Kraljevine Italije sporazumjele s Visokim Vlastima Carske Rusije, da Kraljevina Italija okupira Dalmaciju sve do Punta Planke, ona sablasna sankt-peterburška noć bila je jedna od najtežih noći Frana Supila.

1928

Metode i cilj

Za dvadeset godina svoje političke aktivnosti, Frano Supilo promijenio je razne politčke metode: devedesetih godina počeo je kao starčevićanac, stekliš, srbofob, uvjeren da se radi o dva naroda čiji se interesi uzajamno ukidaju, a kao takav bio je u lozi Benjamina starčevićanstva protuaustrijski revolucionar u četrdesetosmaškom liberalnom smislu. Na prijelazu stoljeća razvio se do uvjerenja iskrenog i idealnog Jugoslavena, u integralnom smislu te riječi, u garibaldinca koji vjeruje u državno i kulturno Ujedinjenje po talijanskom uzoru. U vrijeme Riječke rezolucije postao je radiklanim madžarofilskim košutovcem, uvjeren da se između Beča i Pešte može uvijek nešto ušićariti za Hrvatsku, i tako, kooperirajući sa seljacima i sa socijalistima, bio je optuživan kao austrijski, srpski i talijanski špijun, kao iredentist i kao veleizdajnik. Godinu-dvije prije Prvog svjetskog rata postao je inicijator omladinskog terorističkog pokreta, uklonivši se pred vješalima u emigraciju, i tamo, djelujući publicistički, antišambrirao je po zapadnoevropskim političkim kabinetima. On je govorio, agitirao i doživljavao najteže »fijaske« i slomove, poniženja i deziluzije, a sve u provođenju svoje početne i osnovne teze: »Ili će Hrvati pobijediti sami, ili će buknuti revolucija u Monarhiji ili će vanjske revolucije oboriti Monarhiju«, teze koju je ispisao kao moto još na početku puta, u svojoj dubrovačkoj »Crvenoj Hrvatskoj«.

Računajući na sve tri varijante, vjeran svojoj direktivi, on je hrvatski narod spremao za subonosne dane, i, kao što je sam napisao, malo ih je bilo koji su tako dosljedno i tako smiono razmišljali o hrvatskom udesu. A ispunilo se kao što je apstraktnoidealistički predviđao još prije trideset i pet godina, zamišljajući narode kao fantome koji djeluju individualno, kao subjekti, odogovorni za svoje postupke: »Bruke li narodu, ako ne će znati što da učini, sam je svoju osudu napisao.« Politički kartaš i fatalist velikoga stila, za sitan organizacioni rad nije imao ni dara ni smisla.

1928

Nestanak u magli

Kao u kakvoj antičkoj tragediji, na pozornicu stizali su redom zli glasnici, sve jedan fatalniji od drugoga: albanski slom, Londonski pakt (1915), Krfska deklaracija (1917), Solunski proces (1917), povratak Frana Supila iz Rusije i definitivna spoznaja da postoji ruska carska tendencija za cijepanjem južnoslovjenskog terena, da o zapadnoj, hrvatskoj hemisferi nitko živ pa ni ona sama, unutar austrijskog fronta, ne vodi računa, i tako se sve slomilo u londonskom očaju. U Rusiji počeo se osjećati sve više i više fijuk socijalne oluje, i u onoj atmosferi prije potresa, bez stvarne i solidne baze pod nogama, u Supilu je iz dana u dan prevladao sve više osjećaj lične osamljenosti, i tako je posljednji vitez legitimnog hrvatskog Državnog Prava nestao u londonskim maglama, tisuću devet stotina sedamnaeste godine, mjeseca rujna.

1924

Miroslav Krleža,

Panorama pogleda, pojava,i pojmova,

Sarajevo 1982.