Kazališni dioničari

Gluma je čudan paradoks. Ona je to bliža životu što je dalje od njega. I Vili Matula i Milka Podrug-Kokotović dokazali su to, uvodeći nas u čudo svoje glume, pretvarajući nas u istinske dioničare kazališne čarolije

Jedan od vedrijih trenutaka potkraj ove sumorne kazališne godine dogodio se na dvjestotoj izvedbi Münchhausena, predstave koja je već davno prešla granice ove zemlje i jezika. U svemu, jedna od najuspješnijih naših kazališnih produkcija posljednjih godina. Kazališna produkcija Movens nositelj je tog uspješnog pothvata. Zbog toga su njezini kompanjoni odlučili u svečanom trenutku izdati prvu hrvatsku kazališnu dionicu. Dostojanstveno oblikovana i pompozno uokvirena, ona je podijeljena sponzorima koji su pomogli produkciju. Hrvatsko glumište dobilo je, dakle, svoje prve dioničare, a dokument o njihovu vlasništvu potpisali su nadmeštar Vili Matula (predsjednik), jedini proizvođač te kazališne čarolije, glavni mešetar Roman Šušković Stipanović (blagajnik), njezin producent i podmeštar Boris Kovačević (tajnik), njezin redatelj.

Pravila prometa ove dionice vrlo su jednostavna. Prvo je: »Iznos vrijednosti dionice u cijelosti je položen u blagajnu, što vlasnika, sukladno zaključcima glavne skupštine, čini članom društva, te mu ne pripadaju nikakva prava odlučivanja ili podjele dividende, koje ionako neće biti.« Drugo: »Jamstva za ovu dionicu nema ni u gibivom ni u negibivom imetku.« Treće: »Sav prodajom dionica prikupljeni kapital bit će utrošen na igranje predstave u selima, manjim i većim mjestima i gradovima Lijepe naše, na čemu Vam najiskrenije zahvaljujemo.«

Ukratko rečeno — sponzori dioničari s tom su dionicom za svoj novac dobili rog za svijeću, odnosno malo kazališne zahvalnosti. Jesu li izgubili? Nisu. Prepuna dvorana Vidre na dvjestotoj predstavi i urnebesni pljesak na kraju njihova je dividenda. Oni koji su uložili u predstave polupraznih dvorana samo su stečajni vjerovnici iznevjerena kazališnog duha. Glavni stvaraoci toga duha su glumci. Njihovi najveći magnati nikada neće iznevjeriti svoje dioničare. Uvijek će u sebi naći dovoljno one fine pređe od koje su satkani snovi, onkraj života u životu samom.

U posljednje vrijeme imao sam prilike uživati u dva takva joint venture glumačka pothvata. U stilu i načinu glume, a osobito u dramskom i scenskom postupku, oni su posve oprečni. Štoviše, u tematskom pogledu oni se na stanovit način potiru, a ipak sam se osjećao neprijepornim dioničarom u njihovoj glumačkoj veličini. Prvi je već spomenuti Matulin Münchhausen. Matula je u stanovitom smislu nadlagao najvećeg svjetskog lašca. Zašto? Čuveni barun samo je pričao svoje izmišljene pustolovine. Kako je to izgledalo, ostavio je svojim slušateljima i čitateljima na maštu. Matuli pak nije trebalo ni scenografije ni kostima da scenski postvari Münchhausenov svijet.

Matula ga je stvorio vlastitim tijelom. Bio je subjekt i objekt svoje scenske priče. Samim sobom obuhvatio je sav njezin fantastični svijet. Obično se kao glumačke vrline spominju ulazak u karakter, cjelovitost lika i unutarnja proživljenost. Nijedan od tih epiteta ne može se primijeniti na Matulinu glumu, premda je on uz svoga junaka odigrao još desetak likova, sjajno ih naznačujući u kratkim i dinamičnim krokijima koji su izazivali valove smijeha. I još više: Matula je opisao cijelu Münchhausenovu geografiju i fantastiku njegovih pustolovina na način da je sebe pretvarao u tvrđave, balističke projektile, rtove i palače, kataklizmičke pojave, u cijeli svemir, a da se jedva pomaknuo s mjesta.

Posve drukčiji pristup liku vidio sam u veličini Milke Podrug-Kokotović. Njezina uloga Markize u bulevarskom komadu Otrov kazališta Rodolfa Sirere mogla se odigrati rutinskom precioznošću. Milka je u dekadentnosti 18. stoljeća, u njegovu racionalizmu i senzualizmu, tražila nešto više. Tražila je desadeovske repere žene koja se u privatnoj predstavi igra s mladim glumcem-libertinom (partner joj je Frane Perišin) do samih granica života, i preko njih, zahtijevajući od njega da odigra svoju smrt, ne glumeći, nego onako kako bi mu se zaista mogla dogoditi.

U svome pokusu ona potire kazalište. Teatar, naime, nikada nije bilo doslovno oponašanje života (osim u gladijatorskim predstavama), nego njegovo postvarenje, više od života. Upravo taj višak vrijednosti stvara njegovo čudo. Kada shvati da neće uspjeti nagovorom u onome što je nemoguće, Markiza poseže za otrovom: glumčeva stvarna smrt poništila je iluziju, do krajnosti dovodeći ono što u suvremenom kazalištu trapljenjem svojega i tuđih tijela hoće postvariti kao umjetnost neki ikonoklasti.

Mislio sam da znam sva Milkina lica, a pamtim ih na desetke. Ipak, osrednje napisanom ulogom do savršenstva je ostvarila novo. Njezina pretvorba išla je od puževe kućice lakeja u koga se prerušila Markiza da bi dočekala gosta. Potom je bljesnula u galantnosti dame svoje epohe, suvereno duhovita. Rez koji je izvela dogodio se na kraju. Njezino lice ostalo je živo, radoznalo oko ishoda smrtonosnoga pokusa, ali čitavom njegovom dužinom, poput vertikale, skamenila se crta okrutnosti, sadističkog užitka u patnji i smrti drugoga, otvarajući njezin lik do najskrivenijih dubina, do trovačice, ubojice iz strasti. Trajao je taj izraz ne više od nekoliko minuta, dovoljno da se do kraja postvari drama lika na posve suprotan način od onoga koji je ona tražila od svoje žrtve.

Gluma je čudan paradoks. Ona je to bliža životu što je dalje od njega. I Matula i Milka dokazali su to, uvodeći nas u čudo svoje glume, pretvarajući nas u istinske dioničare kazališne čarolije. Dionica se zove ulaznica, povlastica promatranja glume, za koji nikad ne znate što ćete zaista dobiti. Najčešće malo, gotovo ništa, prepričani sadržaj koji će vas na kratko razgaliti, ali tu i tamo, u nas, nažalost, sve rjeđe, za jednu dionicu dobit ćete cijeli stok, koji će vas učiniti duhovno bogatijim do kraja života.

Dalibor Foretić