Jedan sat zabave

Jedan sat zabave

Razglašeni Mario Kovač sa tri je jednočinke Sjajno prolazno vrijeme Davida Ivesa pokazao da umije posve prigušiti sebe kao redatelja te u prvi plan izbaciti tekst i glumce. I tako je nastala zabavna predstavica. U hrvatskom je glumištu već i to veliko dostignuće

Na sceni Mamut GDK Gavella student režije Mario Kovač, nakon mnogih alternativnih projekata postavio je prvi institucionalni projekt — predstavu Sjajno prolazno vrijeme koju sačinjavaju tri kratke jednočinke (Nema beda, Varijacije na smrt Trockog, Riječi, riječi, riječi) jednog od najpoznatijih američkih suvremenih pisaca Davida Ivesa, u vrlo dobru prijevodu Josipa Viskovića i Petre Mrduljaš. Kovač je vrlo inteligentno odabrao u Hrvatskoj nepoznatog autora, izborom glumaca također je pogodio, a svoju je redateljsku osobnost stavio u drugi plan, stvorivši scenski jednostavnu, nepretencioznu i zabavnu predstavu. Sjajno prolazno vrijeme važno je zbog upoznavanja naše kazališne publike s Ivesom, ali i zbog glumačkih dostignuća.

U sve tri, sadržajem posve različite jednočinke, Ives na tragu filozofije i teatra apsurda duhovito problematizira pojam vremena i formu varijacija. Vrijeme za njega nema pravolinijski tijek, ono se kovitla u prostoru gdje nema oštro ocrtanih granica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ives ulazi u svijet iza krutosti i nepromjenjivosti jedne jedine ostvarene mogućnosti, tako da njegovi dramski likovi egzistiraju u prostoru beskonačnog broja mogućih osjećaja, gesti i riječi. Ista se situacija nebrojeno puta ponavlja, greške se ispravljaju dok se ne dogodi željeni ishod. Mnoštvo varijacija, kako u životnim situacijama, tako i u činu pisanja. I mi smo samo riječi, zbrkana slova na stranicama života. Sva slova prisutna su u nama, samo o njihovu trenutnom redoslijedu (odnosno — o pravom trenutku) ovisi hoćemo li se prepoznati u Drugome.

Iako su sadržajno nepovezane, u svakoj je jednočinki nekim detaljem najavljena sljedeća. Prva jednočinka Nema beda slijedi poznatu formu Queneauovih Stilskih vježbi. Bojan Navojec i Jelena Miholjević majstorski se nose s takvim glumačkim vježbama utjelovljujući Ivu i Anu, bilo kojeg mladića i bilo koju djevojku, čiji se susret u kafiću, nakon mnogih neuspjelih pokušaja, na kraju (ako kraja ima) pretvara u ljubav. Ivo u jednom trenutku u razgovoru spominje Trockog, a u drugoj je jednočinki upravo o njemu riječ. Varijacije na smrt Trockog proizlaze iz šturog enciklopedijskog podatka o načinu na koji je Trocki umro. Estetika teatra apsurda ovdje postaje očiglednijom — Trocki sjedi pred nama s planinarskim cepinom u glavi. U tom dijelu prisustvujemo najvišim glumačkim dometima predstave — Slavko Brankov (Trocki) i Helena Buljan (Gospođa Trocki) dirljivi su, smiješni i tragični u isti mah. Trio nadopunjuje Robert Ugrina kao španjolski komunist i atentator Ramon Mercader.

U jednom trenutku Trocki se igra s lubanjom, kao i Hamlet, s kojim se neizravno susrećemo u trećoj jednočinki Riječi, riječi, riječi. U njoj Ives polazi od poznate znanstvene hipoteze o majmunu koji će, ako ga smjestimo u prostoriju s pisaćim strojem i hrpom papira, te mu damo neograničeno mnogo vremena, prije ili kasnije napisati Hamleta.

Ivesova su dramska lica tri majmuna nazvana Milton, Swift i Kafka. Oni moraju napisati Hamleta, ali ne znaju uopće što je taj Hamlet. Jasno je da Ives ne piše o majmunima, nego o ljudima i njihovom procesu pisanja, biranju pravih riječi u pravom trenutku na pravom mjestu. Štoviše, o spoznaji koju tražimo, a ne znamo kako ona izgleda. Kako ju je onda uopće moguće prepoznati, čak i da nam se pojavi pred nosom? Sreten Mokrović, Bojan Navojec i Jelena Miholjević prilično su uvjerljivo usvojili majmunolike geste i grimase, djelovali su poput ponajboljih igrača dječje igre »Sličice, sličice, pretvorite se u... majmune!«

Razglašeni Mario Kovač ovaj je put pokazao da umije posve prigušiti sebe kao redatelja te u prvi plan izbaciti tekst i glumce. I tako je nastala zabavna predstavica, nakon koje nećemo pomisliti: »Uf, još jedna uludo utrošena večer!« U hrvatskom je glumištu već i to veliko dostignuće.

Tajana Gašparović