Vijenac 178

Kazalište

Praizvedba: HNK Osijek

Izvrnuti Mrožek

Cjelokupan se dojam izvedbe groteske Tango drugi put Vladimira Stojsavljevića, u autorovoj režiji, sažeto može izreći sintagmom: groteska sama po sebi

Praizvedba: HNK Osijek

Izvrnuti Mrožek

Cjelokupan se dojam izvedbe groteske Tango drugi put Vladimira Stojsavljevića, u autorovoj režiji, sažeto može izreći sintagmom: groteska sama po sebi

Dva groteskno izobličena anđela, s naglašenim muškim i ženskim obilježjima, promatraju 24 sata suvremene gradske obitelji. No, potrebno je vrlo malo vremena da postane jasno kako taj dan nije tek još jedan u nizu, uobičajen i kolokvijalan. Naime, kao svojevrsnu repliku Mrožekovu Tangu iz šezdesetih, Vladimir Stojsavljević napisao je i na osječkim kazališnim daskama postavio grotesku Tango drugi put.

Lice postaje naličje i dok se Mrožekovi likovi nalaze u grotesknoj situaciji bezvlašća i anarhije, koju Artur, dvadeset i četverogodišnji mladić, želi ukrotiti, Stojsavljević likove oblikuje tako da oni sami stvaraju vlastitu grotesku: središnji je lik buntovnika baka Katarina (Radoslava Mrkšić), žustri zagovornik tradicije i provjerenih vrednota prošlosti: »Mi nećemo svjetsku povijest, dok još naša nije stasala. Nema globalizacije, dok mi nismo izvršili temeljitu lokalizaciju. I nećemo novo, dok još imamo staro. Pogledajte ga! On je novo, a ja sam staro. Novo je žgoljavo, zavezano i šuti, a staro je slobodno i ima još mnogo toga za reći«, govori ona, pokazujući na svog unuka Domagoja (Mario Rade), »predstavnika novoga svjetskoga poretka«, kojeg je ona sama zavezala i utrpala mu pola plahte u usta želeći ga temeljito preodgojiti.

Da situacija bude žešća, novo je homoseksualno i komunikaciju je svelo na računalo. No, Katarina i Domagoj nisu jedini obiteljski čudaci. Otac Stanko (Milenko Ognjenović) poeziju pretače u znanost i kao umjetnička duša ne može zarađivati niti je ikada zarađivao kakvim poslom, a vlastitu spolnost negira jer mu seks oduzima kvalitetnu energiju, pa majka Marija (Jasna Odorčić) svoju naglašenu seksualnu glad utažuje s partnerom s brčićima, Edekom (Vjekoslav Janković). No, kada se poslažu sve kockice, vidljivo je da Edek noći provodi i u Domagojevu krevetu, a interes pokazuje i za Dobrilu (Nela Kočiš), Domagojevu polusestru koja studira u Italiji, a vlastiti budžet popravlja masturbirajući mušterijama na plaži u suton. Tu je još i neurotičan Katarinin brat Josip (Slaven Špišić), kojeg poštarima, mirovine radi, predstavljaju kao preminula joj muža.

Stojsavljevićevi tragično-komični likovi s ruba mogućeg sukobljavaju se to prikazano jutro nakon raskrinkana pokušaja ubojstva Katarine koja energično odlučuje situaciju uzeti u svoje ruke i stvari, nostalgično, postaviti na njihovo staro mjesto. I, dakako, nailazi na otpor. U tom sukobu generacija, ali i kroz očiglednu inertnost i malodušnost pojedinaca, Stojsavljević nas upozorava na komičan apsurd težnje povratku u prošlost. Kroz tri generacije predstavljena su tri svjetonazora: mladi koji bezobzirno jure naprijed, srednja generacija koja je odustala od ideala i lako se prepušta struji te stari koji ne prepoznaju vrijednosti vremena, nego kvalitetnom smatraju samo prošlost koju stoga žele oživjeti.

Dinamična radnja protkana čestim obratima, ispresijecana taktovima tanga (u kojem Edek nehajno, ali vješto mijenja partnere i partnerice), bez obzira na lak dijalog, nije malen zalogaj za glumca. Oni su tango zaplesali s oscilacijama: ponekad sigurno, s ponekim gubljenjem ritma i stopalom na tuđem stopalu, a ponekad vrlo ukočeno, artificijelno. Ipak, ističemo zanimljivost Dobrilina lika, koji tumači Nela Kočiš.

U projektu su sudjelovali scenograf Zvonimir Lončarić, koji je oblikovao pozornicu stavljajući naglasak na već spomenuti motiv — sveprisutan na hrvatskoj kulturnoj sceni — anđele čuvare i promatrače. Edvin Liverić, Rejhana Nuhanović i Darko Valentić zaduženi su za koreografiju i posebno sam ples te Igor Valeri za izbor glazbe.

Osječki kazalištarci često se žale kako su u nezavidnoj poziciji, jer u okvir nacionalnog kazališta moraju ugurati izvedbe za široku paletu afiniteta publike, budući da su jedino kazalište u gradu. Pitanje je, pak, kojoj je publici namijenjena ova predstava? Jer, cjelokupan dojam izvedbe Stojsavljevićeve groteske Tango drugi put sažeto se može izreći sintagmom: groteska sama po sebi.

Kristina Peternai

Vijenac 178

178 - 28. prosinca 2000. | Arhiva

Klikni za povratak