Izlaz iz devedesetih

»Frakcija«, magazin za izvedbene umjetnosti, br. 16

Argumenti za budućnost ili devedesete u Hrvatskoj, prema uredništvu magazina za izvedbene umjetnosti »Frakcija«, svode se na traženje izlaza iz devedesetih. To ne čudi ako se zna da se »Frakcija« već pet godina sustavno bavi supostavljanjem hrvatskoga kazališta onom inozemnom, filtrirajući oba estetski i ideologijski. No, čak i tako izabranu uzorku domaćeg kazališnog aktivizma bilo je bolje prije devedesetih, a trebalo bi mu biti bolje i nakon njih. Jer devedesete u hrvatskom kazalištu, ali i ne samo kazalištu, mogu samo, citiramo li trenutnoga hrvatskog ministra kulture »zacrtati smjer, ali ne i prejudicirati rješenja«.

Prvu petoljetku »Frakcija« završava, ali i otvara drugu, novim vizualnim identitetom i najavljenim dvojezičnim izdanjima u kontinuitetu, a ne sporadično, kao što je to dosada bio slučaj. Dakle, umjesto Igora Masnjaka, koji je dizajnom »Frakcije« zaradio i nekoliko izložbenih istupanja, sad zauzima studio »Cavarpayer« pa je nova »Frakcija« upola manja, pastelnija, prozračnija, a netko bi rekao i čitljivija (uglavnom oni kojima je smetalo Masnjakovo oblikovno poigravanje bodytextom).

Posljednji broj »Frakcije« pojavio se na engleskom, iako je najavljeno i hrvatsko izdanje, za potrebe teorijsko-programsko-obavještajne podloge Akcije »Frakcije«. Stoga ne čudi orijentacija uglavnom svih autorskih tekstova na recentnu produkciju ili pak ono što je u pripremi, koja u domaćim kazališno-produkcijskim uvjetima može trajati i nekoliko godina.

Nakon uvodnika broj otvara tekst Marina Blaževića o hrvatskom kazalištu devedesetih, s naglaskom na raščlambu prosedea takozvanoga novog hrvatskog kazališta: buđenje kritičkog stajališta (s obiju strana rampe), različite — nove metode prezentacije dramskog teksta, nova dramaturgija (i pripadajući metateatralni, metanarativni, fragmentacijski, dekonstrukcijski, intertekstualni i intermedijalni postupci) te uhodavanje prakse kazališnog izraza koji podjednako koristi i riječ i tijelo. Kao konkretni scenski izvori, a onda i kao potvrde teorijskih generalizacija, služe autorski radovi Borne Baletića, Gorana Sergeja Pristaša, Boruta Šeparovića, Nataše Rajković, Bobe Jelčića, Branka Brezovca, Ivice Buljana, Damira Bartola Indoša, Renea Medvešeka te rjeđe Nataše Lušetić, Vilija Matule i Željka Vukmirice.

Kako je to i Akcija »Frakcija« programski pokazala, novo hrvatsko kazalište neodvojivo je od plesne i mimske scene, kako zbog međusobnih interferencija, tako i zbog frontovskog nastupanja (istupanja). Problem strogo uzevši kazalištaraca u nedostupnosti je institucija, pa onda i sredstava (svih!) za rad, dok je problem plesača (izvođača šireg raspona — ergo svega što nije dramska gluma) — nepostojanje institucije (pa i sredstava...). Time se bavi urednik Goran Sergej Pristaš u tekstu Visiting Art, već naslovom podcrtavajući tezu kako je u Hrvatskoj ples gostujuća (zbog gostujućih koreografa i domaćih plesača koji se školuju ili rade u inozemstvu), dakle sporadična pojava. Ansambli bez prostora, plesači bez više škole i ples bez subvencija čine hrvatsku plesnu scenu prisilno uspavanom, što bi promijeniti moglo najavljeno otvaranje Plesnog centra.

Dramsko pismo hrvatskih devedesetih kroz objedinjujućim motivom reduciran izbor tekstova analizira Nataša Govedić. Provodni motiv smrti u komadima Ivane Sajko, Borisa Senkera, Mate Matišića i Slobodana Šnajdera po autorici potisnut je iskaz nerealiziranog, devedesetima zapravo izigrana hrvatskog jedermana.

Tekstu Ivane Sajko o scenografskim pomacima u posljednjih deset godina hrvatskoga kazališta, s naglaskom na radovima Gorana Petercola, onom Nataše Ilić o performansu (Tom Gotovac, Slaven Tolj, Božo Jurjević) i Suzane Marjanić o izvanmetropolskoj kazališnoj alternativi (Dr. INAT, Pinklec, Daska, Lero) pridružen je i Alter Dejana Kršića. Uz prijevod čuvene, ali još ne do kraja pročitane Bilježnice Vjerana Zuppe i popis hrvatskih kazališnih festivala, Kršić zapravo objašnjava što je »Frakcija« i o čemu piše. Estetska alternativa više ne postoji, barem kao relevantan pojam, postoji samo ona politička. Kazalište bi se prvo s tim trebalo složiti.

Igor Ružić