IZAZOVNA SALOMA

IZAZOVNA SALOMA

Godine 1999. obilježavala se pedeseta godišnjica smrti jednog od najvećih skladatelja 20. stoljeća, Richarda Straussa. Bila je to prigoda da se u svakoj zemlji razvijene glazbene kulture, pa tako i u Hrvatskoj, sastavi inventura izvedaba njegovih djela

Richard Strauss stalno je na programima koncerata i praktično se izvode sva njegova djela, ili barem glavnina njih. Sam je dva puta sudjelovao u nekim njihovim izvedbama — 8. ožujka 1903. ravnao je Berlinskim filharmonijskim orkestrom (orkestrom Tonküstlerverein) i izveo Don Juana, a 23. veljače 1912. pratio je za glasovirom slavnoga baritona Franza Steinera koji je pjevao njegove skladbe. Ali koliko ga je bilo na hrvatskim opernim scenama? Mogli bismo reći: zadovoljavajuće u odnosu na broj prikazanih Mozartovih opera, manje zadovoljavajuće u odnosu na Wagnera i Puccinija. Od petnaest Straussovih opera hrvatska je publika upoznala pet — Salomu, Kavalira s ružom, Arijadnu na Naxosu, Arabellu i Elektru. Od djela koja su sastavni dio repertoara opernih kuća izostala je Žena bez sjene, premda se, sudeći po nekim nacrtima koji se nalaze u HNK, razmišljalo o njezinoj izvedbi. Ostale se opere vrlo rijetko izvode, čak i u opernim kućama njemačkoga govornog područja. Dakako, najviše je izvedaba zabilježila Saloma, jedno od remekdjela cjelokupne glazbenoscenske literature.

»Slušajte Salomu!«

Saloma se u repertoaru Opere Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta u Zagrebu našla nepunih deset godina nakon praizvedbe u Dresdenu 9. prosinca 1905. (tri godine prije prve izvedbe u Bečkoj dvorskoj operi 14. listopada 1918) — 15. svibnja 1915. Izvanredan tekst Oscara Wildea po kojemu je na njemačkom sastavio libreto Hedwig Lachmann preveo je Andro Mitrović, dirigirao je Fridrik Rukavina, redatelj je bio Ivo Raić-Lonjski, a naslovnu je ulogu pjevala Vika Engel, koja je Salomu, i u nazočnosti autora, već pjevala u bečkoj Volksoperi 1912. Herodijada je bila Beata Bauerova, o kojoj se malo zna. Heroda je pjevao omiljeni operni prvak Stanislav Jastrzebski, tenor velika glasa i snažna izraza, a Johanaana Ivan Levar. Sudeći po odjecima u tisku, publika je bila spremnija za prijam djela nego neki kritičari jer, kako pišu »Narodne novine« 17. svibnja, »pljeskalo se je upravo frenetički. Izazivalo se nebrojeno puta i dirigenta i sve soliste, a i cvieća bilo je na pretek. Najbolji dokaz za veliku glazbenu kulturu našega općinstva. Kuća je bila dubkom puna.« Svi su prikazi u nekoliko listova vrlo opširni, i uglavnom vrlo povoljni, pa tako u »Obzoru« 16. svibnja kritičar koji se potpisuje as između ostalog piše: »Straussova muzika je muzika nerva, jedno nedostižno umijeće u iznošaju najfinijih živčanih refleksa. Nečuveni njegov istančani osjećaj za karakteristične muzikalne boje, njegova smjelost u stiliziranju i sugestivna snaga njegova ugodjajnog umijeća čini ga podobnim da ilustrira dramatsko dogadjanje tonovima. Njegov golemi orkestar, pravo neko vrzino kolo, podatan je toliko da se priljubljuje i najsuptilnijim nuancama psihičkog dogadjanja,« ali napominje kako »Straussova muzika nije za ljude nedorasle. U onoga, koji hoće da je shvati, treba da je dobrano razvijen afinitet za najsuptilnije kulturne tečevine najnovijeg doba.« I kritičar E. Sch. u »Jutarnjem listu« 17. svibnja jako hvali djelo i autora. Piše da »nas neograničena sloboda, kojom se služi sredstvima svoje umjetnosti, možda najveća, što je ikada smrtnik posjedovao, mora dakako zadiviti« te smatra da je »prikazivanje »Salome« na našoj pozornici čin prvoga reda«. Kad je o samoj izvedbi riječ, hvale se u prvom redu dostignuća dirigenta Rukavine, koji je »tu sfingu od partiture sjajno i jasno odgonetnuo (»Narodne novine«) i čitavo to gorostasno i u svojim poteškoćama gotovo nedostižno djelo uvježbao i iznio jednom savjesnošću i brižljivošću, koju ne možemo dosta pohvaliti te gdjice Engel, jedne od najvećih umjetnica, što ih je ikada imala naša pozornica« (»Jutarnji list«). Ali je Z. Vukelić u »Hrvatskoj« 17. svibnja u članku s podnaslovom »Saloma« i njezin orkestar. — Strahoviti dojmovi. — Granice svega. — »Zapfenstreich«! — Kr, kr.! Nešto o izvedbi, uz napomenu kako je »sva sreća što ima samo jedan čin koji traje sat i tri četvrta, jer da imade tri ili pet činova svi bi slušatelji ostali mrtvi« napisao i ovo: »Sve je u tom orkestru: i strojopuške i poljski topovi i grmljavina mužara od 30.5 i 42 i granate i štropot motora na aeroplanu i Zeppelinu i torpediranje — čitava slika s ratišta. U orkestru 'Salome' bije se strašan boj instrumenata, u orkestru, koji mora biti pojačan pričuvama, a koji diže sve u zrak uz silnu detonaciju. To je hiperwagnerijanština, to je superdreadnought instrumentacije!

Čitajte u novinama opise bitaka i onda slušajte Straussovu 'Salomu' vama će biti dosta. Imat ćete pojam o glasbi, koja nije više glasba, o instrumentaciji, koja graniči s — absurdnom, o glasbenoj ilustraciji rieči, koja ne daje više ni slike i koja zatomljuje i rieči i osjećaje i psovke i krik, i viku i Wildea i Mitrovića i — Straussa. Kaos. Elemenat. Orkan. Samum. Sve i — ništa« te zaključio: »Treba čuti 'Salomu', e poi morir! Treba čuti ono, što graniči s granicama svakog naturalizma u muzici, ono, što je — gore od uma! To su naturalističke nemogućnosti, a vrhunac im je, kad se muzikom crta — perverznost!«

Gavella, Marušić, Romanowsky

Saloma je prilično čvrsto zasjela na repertoar Zagrebačke opere i do danas doživjela četiri obnove i zajedno s tri gostovanja u Luksemburgu 68 izvedaba. Prva je obnova bila 3. prosinca 1922. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Branka Gavelle, druga 18. travnja 1934. pod ravnanjem Lovre Matačića u režiji Petra Raičeva, treća 10. lipnja 1955, opet pod Sachsovim ravnanjem, u novome prijevodu Stanislava Biničkog i u režiji Tita Strozzija, i najnovija 16. veljače 1988. pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Tobiasa Richtera. Opera je tada izvedena u izvorniku. Nakon Vike Engel Salomu su pjevale Ljubica Oblak-Strozzi, buduća prvakinja Berlinske opere pod imenom Violetta de Strozzi, Bahrija Nuri-Hadžić (koja će tri godine poslije pjevati Bergovu Lulu na praizvedbi opere u Zürichu), Ančica Mitrović, Nada Tončić (plesala je Nevenka Biđin), Sonja Fabič-Barbieri, Elizabeth Thoma, Christine Ciesinski i Tiziana Šojat. Nakon Jastrzebskog Heroda su najčešće tumačili Zdenko Knittl, Oton Masak, Petar Raičev, Stanislaw Drabik, Franjo Paulik i Fritz Uhl, Herodijadu Micika Žličar, Mira Korošec, omiljena operetna primadona Irma Polak, Milena Šugh, Ludmila Radoboj, Anka Jelačić i najbolja interpretkinja toga lika danas u nas Zlatomira Nikolova, a Johanaana Marko Vušković, Robert Primožič, Leo Mirković, Ivan Francl, Vladimir Ruždjak, Neven Belamarić i Josip Lešaja. Na predstavi 14. ožujka 1935. u ulogu Prvog Nazarenca uskočio je Marko Rothmüler, poslije čuveni Johanaan u Covent Gardenu (1947. s Ljubom Velič pod ravnanjem omiljenoga Straussovog dirigenta Clemensa Kraussa) i u bečkoj Državnoj operi.

U međuvremenu je Saloma koncertno izvedena u listopadu 1975. pod ravnanjem Lovre Matačića uz suradnju Zagrebačke filharmonije s Radmilom Bakočević u naslovnoj ulozi, Richardom Amesom, Blankom Zec i Tomislavom Neralićem.

Saloma se izvodila i na Splitskom ljetu, u prekrasnom ambijentu Peristila. Godine 1969. ostvario ju je Mladen Bašić s redateljem Danielom Marušićem u suradnji sa Simfonijskim orkestrom RTV Zagreb. Nastala je tada radijska i televizijska snimka opere. Naslovnu je ulogu tumačila Mirka Klarić, tada u naponu svojih velikih kreativnih sposobnosti. Herod i Herodijada bili su također odlični Franjo Paulik i Nada Puttar-Gold a Johanaan Duško Kukovec. Godine 1996. i 1997. Opera HNK u Splitu ponovno je posegnula za Salomom. Dirigirao je Ivo Lipanović, režirao Petar Selem, Hrid Matić preuzeo je ulogu Heroda. Herodijada je bila Zlatomira Nikolova, Johanaan Neven Belamarić, a Salomu je tumačila vrsna talijanska sopranistica Fiorenza Cedolin, tada članica Splitske opere, koja je poslije stekla širi međunarodni ugled.

Najnovije, polukoncertno predstavljanje Salome ponudila je prošle godine Dunja Vejzović u suradnji sa suprugom Christianom Romanowskim. U dominantnoj crvenoj boji scene i zanimljivoj koncepciji tumačila je naslovnu ulogu (šteta što je prošlo trinaest godina od njezine sjajne izvedbe završnoga pjeva na koncertu Hrvatske RTV pod ravnanjem Nikše Bareze). Sudjelovala je Zagrebačka filharmonija, dirigirao Kazushi Ono, poslije Janos Kovacs. Heroda su pjevali Matthias Widmaier i Kenneth Garrison, Johanaana Andreas Scheibner a Herodijadu nezaobilazna Zlatomira Nikolova.

Doba dok smo još bili promptni

Kavalir s ružom (Der Rosenkavalier) došao je u Zagrebačku operu pet godina nakon praizvedbe u Dresdenu 26. siječnja 1911. — 29. travnja 1916. Tekst Huga von Hofmannsthala preveo je Milutin Cihlar Nehajev, dirigirao je Fridrik Rukavina, režirao Ivo Raić-Lonjski. Inscenacija je bila izrađena prema nacrtima Alfreda Rollera za dresdensku praizvedbu. Dekoracije je izradio kazališni slikar R. Lenz, a kostime nadgarderobijer Rudolf Kichel. Maršalica je bila Mira Korošec. Tada zacijelo najprimjereniji tumač Straussa u nas, Vika Engel, pjevala je Octavijana, Josip Križaj bio je Ochs, a Paula Trauttner-Kramer Sophie. Izvedba je doživjela golem uspjeh i značila je za Zagreb pravu umjetničku senzaciju. Do kraja sezone, u najtežem jeku svjetskoga rata, Straussova šarmantna glazbena komedija izvedena je devet puta. Sljedeće sezone ulogu Maršalice preuzela je Krista Grahor-Barić, o kojoj se ništa pobliže ne zna. Izvedba 11. listopada 1916. donijela je pravu senzaciju — autora za dirigentskim pultom. Tisak je pisao o slavlju koje je doživio skladatelj pred rasprodanom kućom i o njegovoj interpretaciji koja je predstavu uzdigla do najviše umjetničke razine. »Agramer Tagblatt« objavio je 14. listopada razgovor s njim, u kojemu je Strauss između ostaloga rekao: »Zagrebačka opera mi je poznata kao napredan institut s umjetničkim vodstvom kojemu treba odati priznanje. Što se tiče izvedbe mogu reći samo to, da sam mogao ustanoviti mnogo ozbiljnog nastojanja i zrelog znanja. Naročito sam bio zadovoljan s orkestrom, koji je podatan i prilagodljiv... G. Križaj je muzikalan i ritmički vrlo siguran pjevač, kojega čeka lijepa budućnost. Vaša mi se operna publika vrlo svidjela. U nje se vidi otmjenost i glazbeni ukus.« Ovjenčan slavom skladatelj je nakon predstave otišao na večeru svojoj bečkoj znanici Viki Engel, sada gospođi pl. Mošinski, snahi gradonačelnika Adolfa Mošinskog. No, Straussovo javno izrečeno mišljenje o izvedbi bilo je kurtoazno, privatno je za nju rekao da je provincijska. Prva obnova opere 11. veljače 1921. bila je pod ravnanjem Milana Sachsa i u režiji Aleksandra Biničkog, a Maršalicu je preuzela Milena Šugh, u drugoj obnovi 18. veljače 1923. redatelj je bio Branko Gavella, a nova interpretkinja Sophije Zlata Gjungjenac. Treća obnova, 15. prosinca, donijela je najviše novina. Pripremljena je da bi se proslavila 25. godišnjica umjetničkoga rada Josipa Križaja, dirigirao je Krešimir Baranović, redatelj je bio gost August Markowsky, Ančica Mitrović preuzela je ulogu Octavijana, Marko Vušković Faninala, Erika Druzović Sophiju, a dvadeset i šest godišnja Zinka Kunc, tada udana Vilfan, bila je Maršalica. Važno je bilo gostovanje Vere Schwarz 31. siječnja 1934. u ulozi Octavijana. Zagrepčanka Vera Schwarz bila je među najistaknutijim europskim tumačima Straussovih likova. U bečkoj Državnoj operi pjevala je Salomu, Arijadnu na Naksosu, Egipatsku Helenu i, dakako, Octavijana, kojega je tumačila i na Salzburškim svečanim igrama. Operni ansambl HNK u Zagrebu izveo je Kavalira s ružom trideset i prvi put. Zagrebačka kazališna publika operu je doživjela još dva puta: 21. svibnja 1938. na gostovanju Frankfurtske opere pod ravnanjem Franza Konwitschnyja i 2. ožujka 1941. u izvedbi ansambla Saske državne opere iz Dresdena pod ravnanjem Karla Böhma s Elisabeth Höngen u naslovnoj ulozi.

(Nastavak slijedi...)

Marija Barbieri