Haronove lađice

Haronove lađice

Vokacijom lutalice pronašao je motiv, a on se u doslovnom obliku i simbolu čita u slojevima i nemirnoj ambivalenciji između ljepote strukturalne ravnoteže i tjeskobe izazvane srsima podsvjesnoga značenja

Gorana Vranića susrećemo na istome tragu kao i njegova oca Josipa-Ninu Vranića. Profesija kao nasljeđe i poziv u najsretnijem obliku nastavlja se. Muzejske fototeke, fototeke spomeničke baštine, katalozi, umjetničke monografije, izložbene efemere zalog su pouzdanja i povjerenja zahtjevnih i probirljivih naručioca jer Goranovo poštovanje prema samodostatnosti predmeta koji snima gotovo da nema granica. A, kada su u fokusu muzealni, umjetnički ili spomenički artefakti onda je to ključ inteligencije svojevrsnoga fotografskoga prijevoda. Sigurnost oka razgovijetno odmjerava predmet, odčitava strukturu, ugađa razinu prevođenja i neutralizira svaku slučajnost. Toplina ili hladnoća, svjetlost i ton u Goranovoj fotografiji emitirani su u onoj mjeri kojom je stvara oblik. Riječ je o dvostrukom procesu. Jednome oslonjenu na likovni senzibilitet i kulturu i drugome na vladanju mettierom, koji je kadar anticipirati rezultat. A on je očišćen od retorike medija koji bi se mogao nadmetati s predmetom, ekspresije doživljaja koja bi mogla nametnuti autorstvo tamo gdje ono osim guste i kristalno jasne kakvoće nije poželjno. Uz to, diskrecija ili nevidljivost autorstva rezultat je zanatske samosvijesti u najvišem i najzahtjevnijem smislu!

Kada je sve toliko besprijekorno, tada iskorak prema osobnom na izložbi autorske fotografije uvijek intrigira. Njegov se izbor predmeta pritom čini logičnim, rukopis i metoda prepoznatljivim. Valjalo bi odmah upozoriti da množina fotografija plakatnoga formata u nemirnom prostoru okupljanja (ispijanja kava i dima — prostor KIC-a) ne ugađa niti pridonosi izložbenoj kontemplaciji koju ta fotografija zahtijeva ili priželjkuje. Znajući to, gustoća izložaka odaje simptome fobije od praznine, koja se najčešće liječi nadmetanjem s okolinom i množinom raznovrsnih sadržaja

Goran je pod pješačkim rakursom i držeći se kraja s rive snimao barke po osi njihove kobilice. Priproste i prekrasne pasare i batane i jednoga ili dva guca. I vezište i kopno i obzor isključeni su iz kadra, koji tijesno ispunjaju bademoliki ovali konopima sapeti u mirovanju. Snaga mora, nagon plovidbe, kao trenutni asocijativni uzleti demotivirani su time već u začetku pa preostaje suočiti se s drugom poetikom — oblika i metafore. Gotovo tlocrtni pogled po kojemu je uznosita pramčana statva — ona koja brazdi more — spuštena i pripitomljena na vezu, a krmena uzdignuta (samo su dvije ili tri barke snimljene s krme) već čine pomak klišeizirane empatije od poznatoga motiva. Hiperrealistička Goranova optika detektira sve preciznošću skalpela. Tvarnost napetog epitela neprozirnih boja pod kojim se nazire struktura drva ili ga prekriva, enformelna tekstura oguljenih i rastočenih platica i oplata, struktura i zlatasti odsjaj neobojenih dasaka, izblijedjelost, rasušenost, vlažna trulež i nabubrelost u svakom je segmentu apsolutno vidljiva i materijski uvjerljiva. Crtežom, u obrisu oštrih granica svjetla sa sjenom, zabilježen je svaki spoj, šav i pošiv, priljubljenost i rasušeno razilaženje i razmicanje segmenata neizbrojivih rukotvornih kalafatskih invencija. U mirovanju, u posvemašnjoj tišini i simetriji, nepomično sapete vlastitim rebrima, u čekanju, bestežinski su barke usidrene na površini mora čija gusta likvorasta supstancija u staklastoj bonaci dijafanosti i mrkloj zatvorenosti — po kojoj se odražava svjetlost bez izvora — dekodira prizor kao metaforu odsutnosti ili praznine. Iz fotografije u fotografiju ponavljani se motiv brodova lančanom reakcijom asocijativnih metafora pretapa i pretvara u simbol odsutnoga Bića. Tek jedna barka, blago kao dahom pomaknuta iz osi, donosi nam olakšanje. Odčitavamo na platicama pramca ispisanu riječ Krk, koja vraća u vedrinu stvarnoga svijeta gdje je Goranova nepogrešiva intuicija kadrom i formatom (na Krku i Rabu) ukliještila korablju sretnih snova u metaforu Haronovih lađica koje odloženih vesala i odmornih soha čekaju duše na plovidbu bez osvrtanja. Vokacijom lutalice pronašao je motiv, a on se u doslovnom obliku i simbolu čita u slojevima i nemirnoj ambivalenciji između ljepote strukturalne ravnoteže i tjeskobe izazvane srsima podsvjesnoga značenja.

Sklon svojevrsnoj egzaltaciji, udivljen slučajem svojega otkrića, posve izvan izložbenoga niza kao manifest na početku i na kraju izložbe javlja se na pročelju zgrade (na južnom izlazu iz Cvjetnoga trga) Goranova jumbo-fotografija rastočene potopljene lađice razlivenoga crvenoga pigmenta zgnječena mogranja. Slikarska atrakcija akvarelističkog iluzionizma antipod je plastičkom i hiperreaslističkom izričaju izložbenog niza.

Da li izranja iz uzbunjenje površine mora kao opomena, ili tone kao utihnula uspomena ostaje svekolikom nedoumicom.

Margarita Sveštarov Šimat