Glazbene smicalice

Glazbene smicalice

Filmu Ispod površine privukla me sjajna glumačke ekipa: Michelle Pfeiffer i Harrison Ford trebali su biti dovoljno jamstvo da će film biti odličan. Ipak, koncepcija redatelja Roberta Zemeckisa pokazala se šablonskom i mjestimično praznjikavom. Široka publika bit će zadovoljna, ali već malo zahtjevniji vjerojatno neće.

A što je s glazbom? Suprotno općem dojmu koji je film ostavio kao cjelina, glazba Alana Silvestrija dojmila me se u najboljem smislu riječi. Naime, glazba je najveći nositelj napetosti i, ponekad, stravičnih ugođaja. Mnogo toga što se u filmu ne vidi čuje se u glazbi. U prvoj polovici filma, gdje još ne znamo o kome ili o čemu je riječ (odnosno, Michelle Pfeiffer ne zna, ali gledatelj zbog predvidljivosti scenarija zna), glazba je ta koja stvara ugođaj tajanstvene prisutnosti u kući. Dapače, na trenutak će upravo glazba naglasiti ideju da je Claire vidjela susjeda kako u automobil unosi mrtvo tijelo supruge — upravo će glazba biti ta koja podupire sumnju u njega.

Održavanje sumnje glazbom postignuto je na specifičan način. Alan Silvestri, kao iskusan filmski skladatelj, nije se upustio u gromoglasnu tutnjavu koja bi jeftinu i prozirnu filmsku ideju učinila još prozirnijom. Njegova glazba potmulo bruji ispod površine filma (izbor većinom gudačkih instrumenata tu se pokazao mudrim potezom, premda zvukovno podsjeća na rješenje Bernarda Herrmanna u filmu Psiho), a samo povremeno nagli naglasci ili crescenda pojačavaju osjećaj napetosti. Osobito kada Claire špijunirajući susjeda dalekozorom otkriva da je susjed napustio kuću i krenuo prema njezina kući. Gudački glissando u naglom crescendu opisuje bujanje njezinog straha čiji vrhunac, kao i vrhunac krešendirajućeg glissanda, završava Claireinim sudarom s dobrim mužem, Harrisonom Fordom.

Međutim, gledatelj će se s vremenom naviknuti na redateljevo poigravanje živcima tipa: Je li to duh? Nije to duh, to je samo pas. Ono je ionako ostvareno uglavnom glazbenim, a ne filmskim smicalicama. Stoga će odluka (skladatelja ili redatelja?) da se središnju scenu u kojoj sve biva otkriveno ostavi bez glazbe djelovati jezovitije od bilo kakve stravične (cvileće ili tutnjajuće, svejedno) popratne glazbe.

Sve u svemu, skladateljske odluke odaju veliko iskustvo i gotovo spašavaju film. No onaj tko se ne obazire na filmsku glazbu morat će zaključiti da je konačni rezultat — usprkos velikim glumačkim imenima i usprkos skladateljevom velikom trudu da glazbom pruži sve — nedovoljno zanimljiv, šablonski i zbog toga poprilično prazan.

Irena Paulus