Film bez kinematografije

Uz prikazivanje filma Je li jasno, prijatelju? Dejana Aćimovića

U povijesti hrvatske kinematografije snimljeno je vrlo malo filmova kojima glavninu (a najčešće i sva) sredstva već prije realizacije nije osigurala država (bivša ili sadašnja), uglavnom preko ministarstva kulture i njegovih fondova, komisije ili povjerenika, a poslije i uz pomoć televizije. Realizirali su ih kao svoje debitantske filmove autori koji nisu mogli dočekati ili u postojećem sklopu okolnosti nisu ni vjerovali da bi mogli dočekati da njihovi projekti dobiju novac iz tih standardnih izvora. Unatoč financijskim problemima i mukotrpnom putu do realizacije, zahvaljujući tematskoj različitosti i inovacijama u izričaju, s ponajprije jasno vidljivoj stvarateljevoj potrebi da se izrazi filmom, većina je tih filmova zauzela mjesto u vrhu produkcije desetljeća u kojem je nastala — Živa istina Tomislava Radića sedamdesetih, Ritam zločina Zorana Tadića osamdesetih i Mondo Bobo Gorana Rušinovića devedesetih.

Sadašnja premijera filma koji je nastao na sličan način — redateljskog prvenca glumca Dejana Aćimovića Je li jasno, prijatelju? neće najvjerojatnije imati povijesno značenje, no nedvojbeno je riječ o jednom od najzanimljivijih redateljskih početaka u posljednje vrijeme i u cjelini gledano uspjelu ostvarenju o prvom zatvorskom filmu u nas, što je posebice važno zbog toga što su zatvori na našim prostorima u stoljeću koje je na izmaku imali poprilično važnu ulogu. U Aćimovićevu filmu to je zatvor u bivšoj državi pri kraju njezina postojanja, pa kako je zatvor zapravo tamno zrcalo društva u kojem postoji, to su i u Je li jasno, prijatelju? vidljive naznake karaktera tadašnjeg načina represije, a i nekih razloga raspada Jugoslavije.

Doduše, nerijetko se Aćimoviću zamjeralo da njegov film odveć podsjeća na ostale zatvorske filmove, što mi se ne čini opravdanim, jer autor koji se odluči za određeni žanr mora biti svjestan njegove tradicije i nekih odrednica koje iz nje proizlaze, a funkcioniranje tih zakonitosti, koje je posebice redateljski dosljedno i uspješno provedeno s junacima drukčijeg (našeg) mentaliteta i u različitoj sredini, može biti samo vrlina filma. Ipak, činjenica da slika društvenih okolnosti nije otišla dalje od naznaka koja će prepoznati oni kojima je to vrijeme živo u sjećanju jedna je od slabosti scenarija, koji je i inače najtanji dio filma. Vidljivo je to i u nedovoljno razrađenoj motivaciji postupaka glavnog lika, čovjeka koji je zbog podmetnutog umorstva osuđen na višegodišnju robiju, jer tako njegovo otkriće poslovnih malverzacija u poduzeću u kojem je bio zaposlen neće moći ugroziti moćnike koji se bespravno bogate. No, svi ostali likovi (manje ili veće epizode) funkcioniraju vrlo dobro, jer ne samo da su scenaristički dorađeniji nego im i izrazita osobnost i efektna interpretacija daju životnost, posebno kod najpoznatijih glumačkih imena poput Rade Šerbedžije, Božidara Oreškovića i samog Aćimovića, uz iznimku renomiranoga slovenskog glumca Radka Poliča, koji je ulogu zatvorskog upravitelja kao anonimnog činovnika, izvršitelja naredbi odozgo odigrao nešto beskrvnije no što je potrebno, posebice stoga što vrlo brzo postaje jasno da redatelja u filmu ponajprije zanima krvava životna zbilja u strašnoj sredini koja na različite načine mijenja sve ljude koji se u njoj zateknu, bez obzira bila riječ o kažnjenicima ili onima koji ih u zatvoru drže. A u tome Aćimović nedvojbeno ima uspjeha zbog silne energije koju unosi u svoj prosede, a i zbog visoko profesionalne pomoći svih suradnika, među kojima napose treba izdvojiti funkcionalnu i efektnu kameru Slobodana Trninića. Zbog vrlina koje znatno nadmašuju spomenute nedostatke Je li jasno, prijatelju? vrijedan je prinos hrvatskoj kinematografiji, napet i uzbudljiv od početka do kraja, možda ponekad i mučan zbog teme i prilika koje prikazuje, ali ni u jednom trenutku dosadan.

No, taj je film važan i zbog načina kako je do njega došlo, kao i zbog za našu sredinu neuobičajenih napora redatelja i njegove producentice (i sestre) Tatjane Aćimović da film dopre do naših i stranih gledatelja. Namjerno sam ovdje upotrijebio riječ sredina, a ne kinematografija, jer u Hrvatskoj se doduše redovito snima stanovit (doduše ne velik) broj filmova, ali nema mnogih elemenata bez kojih su nezamislive kinematografije većine (barem europskih) zemalja. Uglavnom se sve svodi na to da Ministarstvo za kulturu i HTV daju potrebna sredstva za realizaciju filma, ali nema producenata koji će u to uložiti i vlastiti novac i preuzeti rizik, pa tako biti i životno zainteresirani za sudbinu filma nakon njegovog dovršenja. Nema ni zaštite domaćeg filma u kinima (što je i opet u Europi posve uobičajeno), bilo obvezom prikazivača da moraju prikazati određeni postotak domaćih filmova bilo pak stimulacijom prikazivača u istu svrhu. Isto tako nema ni organizirane brige u prezentiranju tih filmova u inozemstvu, a nedostaju i mnogi drugi elementi, od filmskog obrazovanja do, primjerice, tiskanja filmske literature.

I dok je bivšoj vlasti, čini se, bilo stalo ponajprije do toga da se može reći kako je Hrvatska kulturna zemlja u kojoj se i filmovi snimaju, a poslije toga što se s njima zbiva i nije važno, nova je pokazala neke inicijative od reanimacije ostalih vrsta filmova (osim igranih) do osnivanja Filmskog centra, a u financijskim poteškoćama u kojima se nalazi cijela zemlja nije lako učiniti mnogo, i to brzo. Ipak, i bez posebna troška, ali sustavnim promišljanjem, vjerojatno bi se mogla pronaći neka rješenja (od drukčije pozicije producenta do zaštite hrvatskoga filma u kinima) koja bi vodila uspostavljanju kinematografije kao cjelovite djelatnosti u kojoj bi ozračje stvaranja filmova moglo biti pozitivnije.

Tomislav Kurelec