Fantasyju nedostaje mašte

Fantasyju nedostaje mašte

Premda je u posljednjih sedam godina objavio četiri knjige, široj je javnosti Vanja Spirin ostao nepoznat. U stihovima je napisao ep Hangrap i Drobhila, zatim prozni roman Blago bogova, a na narudžbu, knjigu Hrvatska mitologija. Upravo mu je izišla zbirka pripovijedaka Junačke zgode Junker'sa & Vailianta.

Vanja polako i sigurno izlazi iz geta SF i fantasy pisaca, koji se u nas uglavnom shvaćaju kao autistični čudaci koji bulje u kompjutorske igrice i sastaju se na čudnim konvencijama.

Što te privuklo žanru SF-a i fantasyja?

— U svojem davnom trešnjevačkom djetinjstvu nakon stripova počeo sam čitati SF. Kako SF? Jednostavno. Moj stari bio je veliki fan pa je u kući uz ostalu književnost bilo i dosta SF-a. Ja sam kao vrijedan momak slijedio pater familiasa, a ta mi se literatura i sviđala. S vremenom se fantasy počeo sve više pojavljivati i ja sam ga, također, gutao. Ali ostao sam SF fan.

Zanima me kakva je sudbina tvojih starih naslova jer su praktično nenabavljivi?

— Moja prva knjiga, fiktivni ep Hangrap i Drobhila, izašla je kod nakladničke kuće Pegaz koju je držala Ankica Kutle, pa su knjige s obzirom da je cijeli Globus holding tamo gdje jest zabunkerirane, a stečajnog upravitelja knjige ne zanimaju previše. Istu je sudbinu doživjela i Hrvatska mitologija. Hrvatska mitologija napisana je po narudžbi za Pegaz, a to je zahtijevalo poprilično istraživanje, koje je srećom bilo i dobro nagrađeno, honorirano, Kutle je odriješio kesu he, he, he... Blago bogova će se u sempliranoj verziji ponovno pojaviti na tržištu za koji mjesec. Inače, moj je ep, dok sam još bio student, a to je bilo jako davno, u fotokopijama kružio naokolo, pa je imao i nekakav kultni status, jer je, recimo, sve to bilo jako otkačeno i underground. Na žalost knjiga je mnogima prilično neprobavljiva jer je napisana u stihovima, što je ljudima, htjeli mi to priznati ili ne — dosadno.

#isti žanrovi više se ne nose

Čime se Vanja, jer od pisanja se ne može živjeti, bavi?

— Predajem u Berlizu, bavim se web-dizajnom i surađujem na Globalnetovu portalu kao kolumnist, a tamo vodim i školu kreativnog pisanja (www.online.hr), u kojoj opisujem kako ja pišem, ali kako to ne bi bio nekakav ego-trip, radim i intervjue s drugim piscima da se vidi kako oni pišu. Tu ljudi mogu skinuti gomilu informacija o tome kako pisci stvaraju.

Smeta li te što SF i fantasy, iako se dosta i tiskaju i pišu, zaobilazi službena književna kritika?

— Poprilična je šteta što među kritičarima postoji nekakva blaziranost prema tim žanrovima. Istina je kako je većina žanrovske literature, pa tako i SF-a, totalno smeće, ali postoji i manji dio koji je vrlo dobra, pa čak i odlična književnost.

Junkersa i Vailianta obilježava niz parodijskih elemenata. Oni su s jedne strane parodija fantasyja, ali ironiziraju i čitavu našu potrošačku svakodnevicu. Naslovni su junaci zapravo imena dobili od marki bojlera?

— Sva ta parodiranja krenula su zapravo slučajno. Jednoga vrućeg ljetnog dana sjedili smo i pili pivo. U blizini terase prolazio je kombi s reklamom Vailianta, to je francuska firma. Ime nas je, naravno, asociralo na princa Valianta, onda se u mašti pojavio vitez Junkers i tako je sve počelo. Kako su oni bili inicijacija svega, logično je bilo da u priče ulete Saab, Zaporožac i ostala draga mi i manje draga imena.

Tvoje priče izgledaju kao da si u njih nogom trpao sve do čega si stigao, kao čudesni konglomerat žanrova?

— Ja nisam tipični SF-fan. Najveći utjecaj na mene imali su mainstream pisci. Dakle, od Rabelaisa do Iljfa i Petrova, koje obožavam. A kako to sve i nije baš slično, onda to može izgledati kao bućkuriš, no što je tu je, najvažnije da se sviđa čitateljima. Ima tu i SF-a i fantasyja, a to će reći space opere, cyberpunka, a kao i svaki mulac bijah oduševljen Gibsonom. Uostalom, čisti žanrovi više se ne nose.

Konvencija u pabovima

Čitaš li suvremenu prozu, ovu koju nazivaš mainstreamom?

— Ako mi dođe pod ruku, da. A i dobri su dečki i Ferić i Jergović i Tomić, da bi reč rekel. Zadnje sam čitao Anđela u ofsajdu i fakat je dobar, odličan. A i to je dobro da su se pojavili, jer nekako kao da u proteklih deset godina i nije bilo dobre književnosti, odnosno tek sad književna scena oživljava. Ja ne doživljavam druge kao konkurenciju, volim ih pročitati da vidim što i kako drugi pišu.

Kažeš da nisi fan SF-a, a objavljuješ u »Futuri« i u zbornicima SF konvencija?

— SF konvencije su užasno dosadne. Nema tu ni janjetine ni vina, ekipa igra igrice i tako to. Tako to bude na Sferakonu, a nije drukčije ni u svijetu. Kad smo bili u Glasgowu, pet-šest sati bili smo na konvenciji koja je trajala deset dana, a ostatak vremena brijali po pabovima. Ali mora čovjek negdje objavljivati. »Futura« i njezina urednica mnogo su mi pomogle u afirmaciji kao SF/F piscu.

Iz Glasgowa potječu tvoje veze s Prechetom i Silverbergom?

— Da. Prechet izgleda kao njegove priče, vižljasti starčić koji obožava travaricu, pa je zbog nje odbio i intervju s BBC-jem kad se s nama zapio. A Silverberg, kojeg sam upoznao tu, u Zagrebu, frik je svoje vrste. On složi roman za mjesec i pol, a to je štivo — ufff.

Tvoje posljednje djelo, Junačke zgode Junkersa i Vailianta, prevodi se na engleski. Jesu li to tek puste glasine ili je Silverberg stvarno zainteresiran za taj tvoj uradak?

— Jedna priča iz knjige je prevedena, a prevela ju je Velda Brdar, gospođa koja prevodi Mućke i Crnu guju. Mislim da je prijevod odličan, da je zadržao sve odlike humora originala. Prijevod nije rađen za Silverberga, ali mu je poslan, pa ako se njemu kao uredniku to svidi, onda će biti i mene na američkom tržištu.

Hoćeš li proći ili ne ovisi i o eventualnoj cenzorskoj predikaciji u Americi?

— E da, o političkoj korektnosti, koju baš i ne ljubim. Politička korektnost također je oblik fašizma. Naime, znam da je Prechet, koji se prodaje u milijunskim nakladama, iz knjiga izbacio pušenje kako bi se knjiga bolje prodavala, pa si ti misli.

I za kraj, što stvarno misliš o fantasyju?

— Glavna struja fantasyja zapravo je prava bapska literatura, jer to i nije ništa doli ljubić, gdje postoji glavna junakinja koja je super, ali joj se koljena smekšavaju kada dođe stranac, visok i crn, a nju oblijeva znoj. Ali najveći je problem s fantasyjem, što je paradoksalno, taj da u njemu nedostaje mašte, sve je, više-manje, jednako.

Razgovarao Seid Serdarević