Dinosauri i implantati

Dinosauri i implantati

Izložba Dinosauri u povorci života: život u milijardu godina, Klovićevi dvori, do 4. veljače 2001.

U svakodnevnoj poplavi manje ili više nadahnutih konceptualnih umjetnika, koji će bez problema naći svoje interpretatore koji sve razumiju, a ako i ne — za to uvijek postoje floskule u pričuvi, neupućeni u tekuća zagrebačka izložbena zbivanja poznavatelj umjetnosti koji bi se ovih dana zatekao na zanimljivoj znanstvenoj izložbi Prirodoslovnog muzeja u Klovićevim dvorima, koja prati razvoj života od prapočela do pojave čovjeka, mogao bi pomisliti kako je riječ o novoj skupnoj izložbi konceptualaca. Pokušali smo zamisliti kako bi to moglo izgledati.

Preludij u izložbu masivna je skulptura dinosaurusa postavljena u atriju Klovićevih dvora. Izložak se može promatrati dvojako: figurativno — kao oponašanje viđenog, replika izumrlih stvorova ili apstraktno — kao igra punim i praznim formama, koja se dodatno pojačava igrom svjetlosti i sjene. Umjetnik rabi pronađeni materijal kostiju, a materijal ne boji nego ga, u skladu sa suvremenim senzibilitetom u vizualnim umjetnostima koji (kao jedna od karakteristika) odlikuje simplifikacija, ostavlja u njegovu izvornom koloritu. Forma je istodobno arhaična i univerzalna. Što je umjetnik htio pokazati? Smatra li kako je ljudska vrsta na kraju tisućljeća u izumiranju onako kako je bila ova vrsta milijunima godina ranije?

Kraći pogled na izloške koji u specifičnim podrumskim prostorijama Klovićevih dvora, možda i najboljem izložbenom prostoru za suvremenu umjetnost, koji u sprezi s okolnim prostorom dobivaju posebnu auru, otkriva, u različitim stilskim izričajima, kako je zapravo riječ o skupnoj izložbi. Iz viđenoga stječe se dojam kako je zastupljen širok raspon generacijske dobi umjetnika, no teško je zaključiti što pripada doajenu, a što mlađem umjetniku, jer, ako je riječ o hrvatskim umjetnicima, često su upravo oni stariji vitalniji u izričaju, dok mlađi idu već uhodanim stopama prethodnika. Prvo djelo koje zaokuplja pozornost brončana je skulptura pod naslovom Gnijezdo dinosaurusovih jaja. (Tematika je, očito, evolucija života na Zemlji, prikladna za obilježavanje novog milenija.) Elementi forme apstraktne skulpture poredani su u koncentričnim krugovima.

Nasuprot njoj nalazi se Mladunče mamuta; na pijesku u brončanom odljevu u realističkom prikazu predstavljeno je polegnuto, brončano mladunče na umoru. U vitrinama se (odveć nagurani izlošci, zamjerka organizatorima) nalazi niz manjih izložaka što variraju od djela koja u potpunosti oponašaju prirodu (puž Viviparus hoernesi Neumayr), do djela koja prikazuju umjetnikovu unutrašnju nužnost pri kreiranju (zub praslona Dinotherium giganteum), preko onih koja se temelje na Platonovu poimanju umjetnosti kao prenošenja Ideje (Spatangsopsis), do onih koja pokazuju umjetnikov joie de vivre, razigrane, gotovo dječje mašte (Petrosaur). I na kraju dva djela koja se zasnivaju na prikazivanju čovjeka (Homo deus et terris est rekao bi maniristički mislilac Marsilio Ficino). U prirodnoj (onodobnoj) veličini nalazi se rekonstrukcija Homo erectusa, koji sjedećim položajem, nagnut prema naprijed i lakta položena na koljeno, zagledan u daljinu, u slobodnoj asocijaciji evocira na Rodinova Mislioca. Posljednji izložak u vizualnom slijedu je Lucy, ženski lik naglašenih spolnih karakteristika, koji evocira umjetnost pradavnih naroda, s umetnutom umjetnom kosom, što su pri stvaranju skulptura primjenjivali neki impresionistički stvaraoci, no istaknuto. Posljednje mjesto tog izloška u postavu sugerira da je tu zapravo riječ o nečemu drugom, o vremenu tjelesnih implantata, kiborgizaciji čovjeka i sasvim novoj, od čovjeka genetskim intervencijama vođenoj i viđenoj, evoluciji.

Patricia Kiš