CD MOZAIK

Priznajem, još od albuma Rattle and Hum činilo mi se da U2 gubi identitet. Tamo je bilo nekoliko zaista izvanrednih pjesama, ali film, pa silna promidžba... Hollywood je postao njihovo mjerilo. Bel Air je postao mjesto gdje se najbolje osjećaju. Kako god to grozno zvučalo, U2 je postala tipična dosadna, bezidejna AOR-grupa, koja živi na krevetima ispunjenim dolarima i pokušava raditi pjesme. Kada sam na omotu ispod pjesama pročitao podatke o autorima i producentima (i veliki i zaista pametni producent Steve Lillywhite je tu) te da im se priključni i vječiti trabant i opsjenar rock-zvijezda koje su zaradile novac Brian Eno, znao sam da stvari neće izaći na dobro. Beautiful Day bio je izlazni singl i slušao sam ga kao tek jednu od pjesama s albuma s kojega će izaći barem dvije ili tri dobre kompozicije. U današnjoj hiperprodukciji to je za jedan album sasvim dovoljno. No od toga ništa. Pjesme se mijenjaju jedna za drugom, a ništa se ne zbiva. Kao da tu i tamo zaiskri nešto što bi moglo zazvučati dobro, a onda se utopi u moru bezidejnosti i dosade prozrokovane životom rock-zvijezda koje su rekle što su imale, koje su nekada bili angry young men, a danas su tek hrpa bonvivana koji objavljuju ploču ili zato što moraju ili zato što nemaju pametnijeg posla. Bono ne pjeva iz pete kao nekad, Edge je izgubio svoj zvuk (istini za volju nikada i nije bio nešto, ali imao prepoznatljiv i samosvojan zvuk), a bend se srozao u kompozitorskom dijelu da moram pisati o šećerlemi Wild Honey kakvu od njih nikada ne bih očekivao i kakvu oni ne znaju ni odsvirati. Njima je možda Beautiful Day svaki day. Nama bi trebala ploča bloody ploča sastava koji je nekada imao što reći. Dečki, red je da se vratite u Belfast ili da se raspadnete. Ovo nema smisla. Zbog toga, dragi čitatelji, evo vam samo stražnjice njihova omota. Ako oni mogu nama, možemo i mi njima.

Duša i tijelo grupe Vast svojedobno je proglašavan čudom od djeteta, a sada čudom od mladca — riječ je o Jonu Crosbyju. Dakle, sve pjesme napisao je i otpjevao on te bio jedan od producenata i aranžera. Što od toga radi najbolje? Produkciju. Ovaj album zaista je više nego vrhunski što se tiče zvučne slike. On je tipičan primjer postmodenističkoga rocka. Crosby sjajno barata škarama i malo kroji i prekraja (uzima) od Moody Bluesa, Pink Floyda, psihodeličnih grupa Kalifornije, ali nikako ne nalazi izgubljeni akord. On najvjerojatnije komponira tako da uzme gitaru, vrti nekoliko harmonija te na njih slaže melodiju i poslije dodaje tekst. Pri tome mu se u glavi, više nego jasno (njemu) a očigledno (nama) najviše stvara slika što će se i kako spakirati. Crosby zaista superiorno uz pomoć Andrewa Mackaya aranžira svoje poluidejne pjesme (bolje reći nezavršene, nedomišljene), a pri tome im obilno pomaže odlična svirka The New Bombay Recording Orchestra. U pjesmama Crosby koristi i mnogo inserata iz drugih kompozicija, što pošteno navodi u podacima na omotu. Zaista, ovo je odlična ploča koju može slušati svatko, od 7 do 77 godina, i pri tome čistiti cipele ili prati suđe. Kada CD iscuri ne ostaje ništa osim maestralnog zvuka. Za današnje doba mnogo. Nekada je to bila tek nadogradnja sjajne teme, danas je to sve. I ništa. Slušajte ako volite bombastične i široko orkestrirane polupop-pjesme. Bili Crosby volio biti Mozart, pitanje je sad. Izdvajam The Last One Alive, Land of Shame.

Sjećate li se grupe Isley Brothers? Ili Righthouse Brothers? Walker Brothers? E, Webb Brothers nemaju nikakve veze s njima. Glave benda su dakako dva brata, Christiaan, pjevač i klavijaturist, te Justin Webb, pjevač i gitarist. Oni proizvode glazbu i na pragu su da otvore vrata pećine u kojoj je izgubljeni akord. Možete li zamisliti kombinaciju Pink Floyda i Elvisa Costella? Ili obratno? Možete, naravno. Svi su oni imali isti izvor. The Beatles. E, kada kroz mutiranje Beatlesa preko Floyda i Costella dođete do kombinacije zvuka i tema i melodija, dobivate izričaj The Webb Brothers. Album me ipak najviše podsjeća na B stranu legendarnog albuma Abbey Road (treba li reći čiji je? — za totalne neznalice: The Beatles). A to je pohvala koju teško da mogu ikome izreći. Priznajem i sada sam se kolebao, ali u moru jada i bijede koja se vrti uz naše uši ovaj album zaslužuje pažnju. I zbog sile pravih instrumenata koje sviraju živi ljudi i zbog nekoliko zaista sjajnih pjesama. Osim toga braća Webb ponekada zazvuče i kao rani Lovin Spoonful (pjesma Summer People), ali sve ostale su Costello-Floyd kombinacija. Višeglasno (dvoglasno) pjevanje, suvisle melodije, nepretenciozni tekstovi i omotnica kao otpadak s plakata iz flower-power pokreta danas djeluju svježe i dragocjeno. Baš tako, dragocjeno. Jer treba se usuditi danas tako svirati. Uspjeli su napraviti zaista dobru ploču — preporučam.

Glazbu Steve Earlea jednostavno volim. Njegov hard country, kojem mogu naći tisuće nedostataka jednostavno me uvijek plijeni. Ovaj album podsjeća me na El Corazon po konstrukciji. Nema tako jaku pjesmu kao što je Devil's Right Hand, ali plivlači neobjašnjivom prisnošću. Kažu da kantrijaši pišu tri pjesme. Sporu, srednjeg tempa i laganu. Steve nije daleko od toga. Njegova je snaga što se on ne libi zaorati po gitarama i napraviti pravi i istinski hard country (pjesme Another Town, Everyone's in Love with You ili All My Life) ili se zaigrati s bluegrassom te napraviti pjesmu Until the Day I Die. S druge strane tu su lagane blues-pjesme, kao naslovna u kojoj priča svoju tužnu priču, ili Over Yonder (Jonathan's Song), ali pravi Steve kakva volimo kreće od broja šest i pjesme Steve's Last Ramble za kojom slijedi irish The Galway Girl te lagana, posve iste melodije kao prethodna razigrana Girl Lonelier than This. Ostale se pjesme kreću u srednjem tempu s balansiranjem akustičnih i električnih gitara (nekada je malo više jednih, drugi put malo više drugih) te dodavanjem različitih žičanih (trzalačkih) instrumenata. Mijenjaju se samo atmosfere, pjesma ostaje ista. Ali to je pjesma Stevea Earla koju je on sam pronašao — on za svojim izgubljenim akordom više ne mora tragati. On je veseo, tužan, pijan, razbijač, maza... I sve je isto i ništa nije isto. Zato je dobar i zato volim ono što radi.