Britanci u službi Hollywooda

Uz prikazivanje filma Špijun u crnom Michaela Powella na HTV

Britanski film Špijun u crnom, snimljen 1939. godine, jedno je od starijih djela poslije vrlo uglednoga Michaela Powella. Iako se ne može svrstati među istaknutija djela ovog autora, ipak, javlja se kao povod za ramišljanja u širem filmskom povijesnom kontekstu, odnosno, za filmsku priču ispunjenu raznim promjenama perspektiva, težišta, pa ustanovljenih vrijednosti. U toj priči jednako neobičnu ulogu imaju žanr kojemu film pripada, njegov redatelj Michael Powell, a napokon i britanska kinematografija.

S obzirom na žanr, riječ je o špijunskom filmu. Taj žanr, iako uvijek na neki način u recepciji prepoznatljiv, stalno se mijenja i graniči s nekim drugim žanrom pa ga nikada nije lako definirati. Konkretno Špijun u crnom špijunska je melodrama, a takvi su uglavnom bili raniji špijunski filmovi, iz tridesetih godina, u kojima je ljubavni zaplet često bio u prvome planu. Dovoljno je prisjetiti se kako je u jednome takvom filmu glumila i Greta Garbo utjelovljujući Matu Hari. No, vremena su se promijenila i nakon Drugoga svjetskog rata njime poučeni sineasti počeli su izbjegavati elemente kavalirštine i viteštva, kojih je navodno još ponešto bilo u Prvom svjetskom ratu, pa su sve češće počele izostajati špijunske priče u kojima ljubavni par tvore pripadnici raznih strana, a barem jedan od članova tog para tužna je i nevina žrtva povijesnih okolnosti. Žanru se pristupalo sve ozbiljnije i ambicioznije, a i obavještajcima (jedan od eufemizama za mrsku riječ špijun) porasla je cijena u tzv. široj javnosti. Na trenutke se počelo činiti da bi oni mogli postati i junaci-preteče informatičke ere. Do takva mogućeg utemeljenja ipak nije došlo, žanr je vrludao unutar mnogih graničnih područja pustolovnoga, detekcijskog, melodramskog filma i trilera, a popularnost mu se mijenjala proporcionalno intenzitetu svjetskih političkih kriza.

Sličan je bio i Powellov položaj. Dugo je radio u korežiji s Emmerichom Pressburgerom, što mu je oduzimalo udio u slavi, a snimao je odveć ezoterične filmove. Djela kao Crni narcis (1947) i Crvene cipelice (1948) mnoge su mogla zadiviti u poratnom razdoblju, kada trijumfiraju neorealistički filmovi, kada se Britanija oduševljava Olivierovim i Leanovim prilagodbama Shakespearea i Dickensa, crnim Ealingovim komedijama i dramama Carola Reeda. A kada već spominjemo ezoterične filmove, na neki način to se odnosi i na Powellove špijunske filmove, kao i na one koji imaju neobičniju ulogu u kontekstu povijesnih zbivanja. I tako, tijekom Drugoga svjetskoga rata, 1943. godine, Powell režira film Život i smrt pukovnika Blimpa, film o prijateljstvu britanskog i njemačkog časnika, prijateljstvu koje ne mogu uništiti ni ratna zbivanja. Izazvalo je to i Churchillov gnjev: »Dosta s blimpovštinom!«, javno je on prosvjedovao, vjerojatno ne vjerujući da je rat vrijeme za takvu liberalnost. No, da bi Powell mogao biti mekušan prema neprijateljima, u znatno blažoj formi pokazat će film Bitka na La Plati (1956), u kojemu je glavni lik poštovanja vrijedan njemački komandant. Ipak, tada nije bilo političarskih reakcija, nešto od ratnih rana je zacijelilo, a svijet je možda imao i nekih posebnih planova s Njemačkom, koja mu još nije postala opasni ekonomski takmac. Ujedno, Powell je tada bio na zalazu karijere, njegov posljednji uspjeli film Voajer (1959), o psihopatskom liku iz naslova, velik dio kritike primio je bez uvažavanja, neki i s bijesom. Britanci baš nisu imali smisla za autorski pristup, i Powella se rehabilitiralo relativno kasno. Opatice, plesačice, psihopati, simpatični neprijatelji, a dakako i špijuni, bijahu dio raznih mnogima stranih enklava, a kada se (i bez zadubljivanja) doda da je mnoge od tih filmova resio atraktivan i za ono doba neobičan vizualni, osobito koloristički stil, jasno da je Powell često zaglibljivao na periferiji.

No, kada je riječ o Britancima, kinematografiji Powella i filma Špijun u crnom, a osim toga o uvodno naznačenoj priči o promjenama, mijenama perspektive i težišta, govori se zapravo i o stanovitoj pravilnosti. Dakle, iako je prvi važni špijunski film (Špijuni, 1928) režirao njemački redatelj Fritz Lang, iako su se i druge kinematografije znale okušati u tom žanru, špijunski se film kao rasprostranjeni žanr najprije počeo razvijati u Velikoj Britaniji. Nije to neobično za zemlju s posebno istančanim smislom za politiku, za zemlju u kojoj se taj žanr najprije razvio i u književnosti (Childers, Buchan, Somerset, Maugham, Ambler, Greene i dr.), napokon i za zemlju u kojoj su se obavještajnom djelatnošću bavili i mnogi slavni pisci. Već tridesetih godina počinju Alfred Hitchcock, Victor Saville, Powell, a zatim i mnogi drugi snimati takve, često i uspjele filmove. No, od Drugoga svjetskog rata, koji je aktualizirao ovakvu vrstu djelovanja, inicijativu po običaju preuzimaju Amerikanci. Dojam o britanskom angažmanu na ovome području popravlja tek nekoliko filmova o Deightonovu agentu Harryju Palmeru iz šezdesetih godina, još više serija o Jamesu Bondu, no filmovi s agentom 007 pustolovnoakcijski su špijunski filmovi koji nisu poslastica za ljubitelje špijunske intrige perverznijih dimenzija i većini nejasnih posljedica, kakva je na primjer ona u Le Carreovu Špijunu koji je došao iz hladnoće, koju je pak ekranizirao holivudski redatelj Martin Ritt.

Zaključno, naime, treba po tko zna koji put ustanoviti relaciju holivudski-britanski film. Što god uspije u Velikoj Britaniji, preuzima Hollywood. Sami Britanci, pak, često ne prepoznaju svoje filmske vrijednosti. Zemlja detektivskoga romana, špijunskog romana i romana strave u filmu je djela tih žanrova dočekivala često i mrzovoljno. A onda bi ih, provjerivši kapacitete tih žanrova, Hollywood podizao na višu produkcijsku razinu. Jednom je jednostavno otkupio i čitav film — Thorold-Dickinsovu verziju Plinskog svjetla, koju je ponovno realizirao George Cukor — smatrajući ga tržišno neučinkovitim. Uglavnom se to ponavlja do današnjih dana, pa je Britanija i dalje djelomično poligon za holivudska istraživanja. Velik broj vrijednih djela koje realizira ta kinematografija stalno je u sjeni američkoga filma, štoviše se čini da bi jednoga dana, dana kada će engleski jezik prevladati u svojem američkom izdanju, britanski film u cjelini početi djelovati i kao specifični žanr sveameričkoga filma.

Ante Peterlić