Brinem brigu za glagol brinuti se

Prigovorio mi je kolega kako sam u prošlome prilogu predstavio nas lingviste kao gnjavatore. Dakle ne samo sebe, na što, veli, imam pravo, nego cijelu struku, pa i njega, također lingvista. No je li zaista tako? Nama jezikoslovcima d r u g i predbacuju da ih gnjavimo kada ih upozoravamo na jezične nezgrapnosti. A ako je to gnjavaža, onda i treba gnjaviti. Kakvu bi dobru služilo kada bismo svi govorili da je netko pozdravio prisutne ispred kazališta ili ispred općine, a onda da sugovornici odgonetavaju jesmo li zaista mislili »ispred«, ili nam je na umu bilo »uime«. Što bi hrvatski jezik dobio kada bi iščezla riječ »uime«?

Nije to jedini slučaj kada pojedinci umjesto dviju riječi slična ali ipak različita značenja upotrebljavaju samo jednu za oba značenja. Samo u jednom danu čuo sam nedavno dva takva izričaja. Jedan vrlo odlučan čovjek rekao mi je da on ne će »zbog tuđih grijeha klečati u uglu«, a jedan drugi potužio se da je neka travarica »loša ukusa«. Prvomu sam rekao da su nekada zločesta djeca klečala u kutu, ne u uglu. Soba ima četiri kuta, a uglove imaju zgrade koje stoje same ili na križanju dviju ulica. Drugomu sam primijetio da rakija može imati samo okus, dobar ili loš, ukus može imati, recimo, jedna dama, što se onda vidi po njezinu odijevanju, izboru frizure, uređenju stana, ponašanju, i sl. A kakav ona možda ima okus, e, to ne može znati svatko.

S uglom i kutom, ukusom i okusom, priča je već prilično stara, ali očito je da još nije završena. Moram ipak priznati da su oba moja znanca prihvatila moje primjedbe kao dobronamjerne (što one zaista i jesu). Oba su mi priznala da oni zapravo znaju razliku na koju sam ih upozorio, da nikad ne bi rekli kako je, recimo, »pošta iza kuta« (umjesto ugla), ili da neka modna revija pokazuje »istančan okus« (umjesto ukus), ali, eto, dogodi im se da pogriješe o obratnom smjeru.

To su, rekosmo, nepotrebne stare zabune. Ali ima i posve novih. Prilično sam dugo na ovome svijetu, a do prije petnaestak godina nikada nisam čuo glagol mijenjati u značenju »zamjenjivati«. Sada se to nevjerojatno raširilo, iako ni u najnovijim rječnicima nema takva značenja pod natuknicom mijenjati (ima po nekoliko drugih, ali takva ne). No kada god čujem da je netko bolestan pa da ga moj sugovornik »mijenja«, odmah pitam: »A kakav će biti?«. Moj se sugovornik obično lecne i pita »tko?«, a ja mu kažem: »Pa taj koga mijenjaš. Kakav će biti kada ga promijeniš?«. Na to najčešće dođe smijeh i priznanje da je zapravo valjalo reći »zamjenjivati«.

I opet se pitam kakvu bi dobru služilo izbacivanje iz upotrebe glagola zamjenjivati s posve jasnim značenjem, i opterećivanje glagola mijenjati još jednim značenjem uz onih četiri-pet koja već ima. Ne mogu se oteti dojmu da je u pitanju stanovita moda — pojavi li se u jeziku nešto novo, prvi put možda i kakvom slučajnom zabunom, odmah se nađu oponašatelji i nasljedovatelji.

Neke se promjene provlače iz desetljeća u desetljeće te pomalo zahvaćaju nove slične primjere. Do tridesetih godina u Hrvatskoj se govorilo i pisalo šetati se, šećem se. Glagol šetati, šetam upotrebljavao se rijetko, samo kao prelazan, i to u jednom specijalnom žargonu (šetati psa, šetati konja). Od tridesetih godina oblik šetati, šetam govori se usporedno s oblikom šetati se, šećem se, i postupno ga u istome značenju istiskuje.

Od šezdesetih godina glagol brinuti, koji se do tada upotrebljavao samo kao stilem (brinuti brigu), počinje istiskivati formu brinuti se. Danas taj glagol bez se smeta jezične osjećaje samo starijih naraštaja, mlađi ga već osjećaju normalnim.

Posljednjih petnaestak godina još je jedan glagol počeo gubiti svoju oznaku povratnosti. Prije se glagol odmarati upotrebljavao isključivo u izričajima kao »odmarati nogu, noge, oči« i sl., dakle kao prelazan, a inače se rabio samo glagol odmarati se. Danas pak, osobito od mlađega svijeta, na pitanje »što radiš?« sve češće dobivamo odgovor »odmaram« (umjesto »odmaram se«).

Razumije se, može se postaviti i pitanje slobodnoga jezičnog razvoja, pitanje jezične slobode uopće. Ali to su već posebne, posve samostalne teme. No doći će i one na red.

Dalibor Brozović