Bolnica za duhovni mir

Ima trenutaka kad se osjećate kao u lijepom vrtu. Sve je fino, sunce vam se osmjehuje, sve vam uspijeva, ljudi vas vole i život je obasjan ružičastom svjetlošću. Zadovoljno hodate po svijetu ne sluteći da vam zlobna sudbina, baš tada, kada to najmanje očekujete, sprema psinu.

Pripremao sam dvije predstave u praškim kazalištima. S lakoćom sam obavljao i druge poslove, osjećao sam se sve mlađim i zdravijim, bio sam veseo i zadovoljan. Moj liječnik i dobar prijatelj, radi očuvanja moga zdravlja, upozoravao me: Samo se nemoj baviti sportom! Unatoč tomu bacio sam se na sport kojim sam se trebao baviti prije pedeset godina — vožnju koturaljkama. Zaradio sam slomljenu bedrenu kost, tri tjedna boravka u bolnici, tri mjeseca hodanja sa štakama. I bogatiji sam za jednu paradoksalnu spoznaju:

Mislim da me većina ljudi voli. Ljubazni su prema meni. No, nikada nisam uočio toliko veselih, prijateljskih, a pomalo i zlobnih osmijeha kad sam nakon kratka boravka izašao iz bolnice. Svi su gledali moje štake i sućutno se raspitivali o mojem stanju. Svi su se smiješili. I ja sam se smiješio. Naime, zahvaljujući toj nevolji spoznao sam da u životu ima važnijih stvari od uspjele kazališne premijere, solidno ispunjena zadatka, dobro obavljena posla. U bolnici pronašao sam duhovni mir. Ni bol u nozi nije mi pokvarila dobro raspoloženje. Zatim su se u Pragu pojavili prijatelji iz zagrebačkog Kazališta Komedija. Smijali su se i prijateljski me ljubili i grlili ne osvrćući se na štake. Znali su uzrok moje ozljede i činio im se smiješan jednako kao i meni. Iz osmijeha ljudi oko sebe iščitao sam koliko je mojim bliskima drago što mi se nije dogodilo nešto gore. I da me sudbina pravedno kaznila zbog toga što sam izvodio gluposti.

Pa, ne znam...

Zapravo znam. Možete mi se rugati koliko hoćete, no kad sam onako čudno iskrivljene noge ležao na pločniku i čekao hitnu, bio sam siguran da ću uskoro zaboraviti to upozorenje sudbine. I da ću prvom prilikom navući koturaljke i opet se voziti! Neka sudbina, koja me šutnula u nogu, vidi da me ne može tako lako uplašiti.

Prevela Dagmar Ruljančić