Ars diavoli

Deveta vrata, Roman Polanski

»Sotonski« triler perfekcionističke vizualne ljepote spektakularnom uvodnom sekvencom uvodi nas u svijet memličnih raspoloženja — tajanstvenih šuškanja, lupkanja, koja nam se tek postupno otkrivaju u čistoj esencijalnoj funkcionalnosti. Atmosferičan film, no s izrazitim smislom za detalje — izvezene papuče, tetovirana stegna, napuknute lustere, kroz koji se kao zaštitni redateljev znak provlače suptilno izobličene fizionomije i dojmljivi karakteri, primjerice blizanci Ceniza (koje glumi isti glumac — Jose Lopez Rodero) ili (anđeo ili vrag) nedefinirana mlada žena, čuvarica i pomagačica glavnog lika (Emmanuelle Seigner). Španjolske i portugalske lokacije zrcale misterioznost priče sa svojim zloslutnim kamenitim, uskim ulicama, a sve začinja glazba sjajnog skladatelja »Bram Stokerove Dracule« Wojcieha Kilara.

Trgovac — »pirana« raritetnih izdanja — antikvar »zmijskog srca« Dean Corso (Johnny Depp) po narudžbi ekscentričnog bogataša Borisa Balkana (Frank Langella) kreće u potragu za preostala dva izdanja knjige Deveta vrata — Kraljevstvo sjena, tiskane u Veneciji 1666, a čija vrijednost leži i u mogućnosti da pomoću pravilno posloženih gravura, autor kojih je, uz spaljenog Aristida Torchiju, i sam Sotona, prijeđe prag k onostranom.

No Sotona ne dolazi »u stvaran svijet« kao u recentnim holivudskim filmovima (Stigmata, End of Days); deveta vrata nisu ulaz za Zlo, već prijelaz kroz koji se ide (u) i dosiže pakao. Zato se Princ laži nikad ne pojavljuje i zato izostaju i tipični specijalni efekti — radnja je čak pomalo i prespora. Ta mješavina triler-horora i detektivske priče eksplicitno iskazuje noir-notu i na neki način čak parodira žanrovsku literaturu 30-ih i 40-ih godina. Corso je poput Phillipea Marlowea, koji u svakom romanu Raymonda Chandlera neminovno tu i tamo »dobije po glavi« i gubi svijest. Omaž je to starim filmovima i frapantno podsjeća na Duboki san u kojem se Humphrey Bogart, izigravajući kupca rijetkih knjiga, približava ekscentričnom hendikepiranom starcu, čija bi dubleta ovdje bila manijakalna kolekcionarka — baronesa u invalidskim kolicima.

No film koji se bavi temom ovoga formata ne bi se smio zaustaviti samo na pukom prikazu sudbine nekolicine ljudi. Ima vrlo slabih momenata, primjerice velik potencijal uzaludno je utrošen na repetativno prikazivanje Corsovih obilazaka kolekcionara ili mlitavih i dosadnih tuča, odnosno utrka, koje ovakvom žanru ni ne pristaju naročito. No »gotska« atmosfera strave i neizrecivog zla ovoj metafizičkoj avanturi, baziranoj na predlošku Artura Pereza — Revertea Klub Dumas, daje ono potrebno da se izdvoji od trendovskih ostvarenja žanra.

Inače, Polanskom je ovo prvi film nakon Djevojke i smrti (1994), i još jedan u nizu njegove opsesivnosti demonologijom, sektama, sotonizmom i drugim mračnim temama, za što je standarde postavio kultnom Rosemarynom bebom još 1968. Dakle, nanovo se kreće po skliskom nadnaravnom teritoriju.

U svoj toj pomami za knjigama, zavodljivosti zabranjenog znanja (iliti voća) i tajnim sektaškim udruženjima, Polanski ima aspiraciju uključiti se u pretenciozni ars diavoli, kojim je film okupiran. Vječni provokator, on na ovaj način daje svoj prinos milenijskim filmskim temama Apokalipse i Armagedona.

Katarina Marić